Koprivnički ultramaratonac Marko Martinčić, kao što smo pisali, sudjelovao je kao član reprezentacije Hrvatske na 32. svjetskom prvenstvu u gradu Bangaloreu u Indiji.
Nastup za ultramaratonsku reprezentaciju Hrvatske izborio je na zadnja dva Prvenstva Hrvatske u trčanju na 100 kilometara koje se održava svake godine početkom ožujka u Slavonskom Brodu, na takozvanoj Polojskoj utrci.
– To je zapravo jedina utrka u Hrvatskoj na 100 kilometara, koju sam prošle godine završio za 7:41:48 i zauzeo četvrto mjesto, a ove godine nešto slabije za 7:47:31 s petim mjestom u poretku. Norma za ulazak u reprezentaciju bila je 7:45 sati – govori nam Marko o samom ulasku u reprezentaciju.
Svjetska prvenstva održavaju se svake dvije godine, a pravo nastupa imaju svi koji su od zadnjeg svjetskog prvenstva istrčali tu normu.
Pripremao se trčeći industrijskom zonom Dravska
Što se tiče priprema, Marko kaže kako je cijelu godinu u konstantnom treningu i radi preko 100 kilometara tjedno pripremajući se uglavnom za prvenstva Hrvatske od polumaratona, maratona, kratkog traila i drugih utrka.
– Stalno sam u formi i jednostavno kako koja utrka završi tako krenem s pripremama za iduću. S pripremama za svjetsko prvenstvo krenuo sam sredinom listopada nakon istrčanog Zagrebačkog maratona, tako da sam imao malo manje od dva mjeseca pravih priprema za tu utrku – kaže nam.
Trenira uglavnom na stazama u Koprivnici i okolnim brdima, a vikendom one dužine od 50 do 60 kilometara u industrijskoj zoni Dravska simulirajući krug od pet kilometara kakav ga je čekao i na utrci.
– Pripreme su prošle dobro, nije bilo nikakvih ozljeda, jedino što sam imao prekratak period i nedostajalo mi je mjesec dana da ulovim još koju veću dužinu na treninzima – pojašnjava.
Grad Bangalore u kojem se održavalo natjecanje nalazi se na 900 metara nadmorske visine što je pridonijelo dodatnoj težini, mjesto je to s manje kisika, dok je sama staza dužine 4,8 kilometara i imala je oko 20 metara visinske razlike po krugu.
– Ukupno je to bilo oko 500 metara visinske razlike. Staze na utrkama od 100 kilometara su kružne, uglavnom od četiri do pet kilometara i s jako malo visinske razlike, primjerice nova staza u Slavonskom Brodu ima tri metra visinske razlike po krugu – objašnjava te dodaje kako je ovo ipak svjetsko prvenstvo gdje dolaze najbolji trkači, pa je i težina staze bila opravdana.
Druga kultura, drugi način organizacije natjecanja
Marko nije ostao oduševljen organizacijom ovog natjecanja.
– Sama organizacija utrke bila je jako slaba i neprimjerena svjetskom prvenstvu. Na stazi je bilo oko deset ležećih policajaca po krugu, odnosno 200 u utrci koji nisu bili označeni, pa je tako velik broj trkača pao i završio utrku krvavih nogu, ruku ili glave. Na dijelovima staze povremeno je bilo motorista koji su ugrožavali sigurnost trkača, a u jednom trenutku je na okrepama nestalo vode, dok smo povremeno imali i majmune na stazi – govori.
Marko je utrku završio u vremenu sedam sati, 59 minuta i 58 sekundi, ali dodaje da ako usporedi ovu s utrkama u Hrvatskoj, bila je jedna od najgore organiziranih od onih na kojima je nastupio.
– Natjecalo se 164 trkača od čega 67 žena i 97 muškaraca. Utrku sam završio na 40. mjestu u muškoj konkurenciji, čime sam kao debitant i više nego zadovoljan. U Indiju sam otišao bez velikih očekivanja, a s obzirom na uvjete i činjenicu da je odustalo 43 trkača, ovaj rezultat je za mene još i veći – zadovoljan je postignutim.
Osim pojedinačnog održano je i ekipno natjecanje u kojem se boduje troje najboljih trkača iz reprezentacije, a njegov rezultat bio je drugi u muškoj ekipi pa je time pridonio i ekipnom plasmanu.
– Muška ekipa osvojila je osmo mjesto od 17 reprezentacija, dok su žene zauzele sedmo mjesto od 12 reprezentacija. Rezultati troje naših najboljih trkača i trkačica iz prijašnjih utrka su nas svrstavali na 13. mjesto u muškoj konkurenciji i deveto mjesto kod žena – pojašnjava.
Teški uvjeti na stazi
Osim nadmorske visine i loše organizacije i sama utrka održala se u jako teškim vremenskim uvjetima.
– Start utrke bio je ujutro iza šest sati, na temperaturi od 20 stupnjeva i s vlagom preko 90 posto, a u 11 sati je već bilo 30 stupnjeva u hladu i 35 na suncu, tako da smo zadnja tri sata trčali u izrazito teškim uvjetima – opisuje nam situaciju sa staze.
Na razini reprezentacije imali su taktiku kojom će pokušati ostvariti što bolji plasman.
– Pratili smo vremensku prognozu i dan prije utrke vidjeli da će to biti najtopliji dan za vrijeme našeg boravka u Indiji, pa smo s izbornikom dogovorili taktiku da se od početka krene dosta sporije što se pokazalo i ključnim za naš dobar rezultat. Dogovorili smo se da od početka krenemo trčati u grupama što mi je odgovaralo, jer smo tako zajedno održavali sporiji tempo, a iako su nas u tim trenucima prestizali, znali smo da će kasnije sve doći na naplatu – kazuje.
U jednom trenutku utrke, Marko je na stazi ostao sam.
– U tom je trenutku krenuo laganiji pad ostalih trkača, tako da mi je to dalo dodatnu motivaciju da držim dogovoreni tempo, a svakim prolaskom kraj naše okrepe, te njihovim navijanjem i bodrenjem dobivao sam dodatnu snagu za svaki krug – opisuje nam.
Veliku podršku dobivao je i od ostalih naši trkači kod mimoilaženja na stazi, a ta međusobna potpora i zajedništvo ono je što ga je guralo prema naprijed.
– Bio sam svjestan i toga da je dio trkača odustao, jer sam neke i vidio kako hodaju prema svojim okrepama, ali broj od 25 posto nisam očekivao jer se radi o vrhunski pripremljenim i elitnim sportašima – govori.
U jednom dijelu utrke susreo se s majmunima koji su uzimali i pili vodu iz bačenih bočica.
– Srećom nisu bili opasni i nasilni, ali njihovo pojavljivanje me i ne čudi jer smo dio utrke trčali kroz sveučilišni botanički vrt – opisuje.
Indija je prljava, ali ljudi su jako ljubazni
Dojmovi o Indiji su podijeljeni, vidio je i dobre i loše strane ove zemlje.
– Indija je zemlja velikih kulturnih i socijalnih razlika. S jedne strane je raskoš i bogatstvo, a s druge tuga, jad i siromaštvo, dok srednjeg društvenog sloja zapravo i nema. Iznenadila me činjenica da na ulicama nema kriminala, a za vrijeme cijelog boravka sam se osjećao sigurno i nisam imao ni jedno loše iskustvo. Na ulicama vlada prometni kaos, ali usprkos tome žive dosta opušteno i nemaju neke radne navike – njegovi su dojmovi.
Za nas je izdvojio dojmove o pozitivnim i negativnim stranama ove zemlje.
– Kao najpozitivniju stranu bih izdvojio njihovo gostoprimstvo i ljubaznost. Cijene u trgovinama i u ugostiteljstvu su skoro duplo niže nego kod nas što je također veliki plus. Od negativnih stvari najviše se ističe neurednost, nečistoća i nemar za okoliš. Ulice su jako prljave, nemaju koševe za smeće tako da se otpad baca gdje se stigne. Razvijeni dijelovi grada su relativno čisti, ali na periferiji je stanje jako loše i imate osjećaj kao da ste došli na smetlište – govori nam.
I indijska kuhinja drugačija je od naše, pa nas je zanimalo kako se tome prilagodio.
– Prehrana nam je bila veliki problem, jer nitko od nas nije naučen na ljutu hranu punu začina. Njihova je kuhinja uglavnom vegetarijanska, što meni nije bio toliki problem jer sam vegan. Za doručak i večeru uvijek se nešto pronašlo, a za ručak smo uglavnom jeli rižu i tjesteninu jer nam u tjednu kad je utrka treba puno ugljikohidrata – pojašnjava.
Markovi planovi u idućoj godini vezani su za nastupe na prvenstvima Hrvatske, a želja mu je nastupiti na više različitih utrka.
– Plan je okušati se u polumaratonu, maratonu, kratkom i dugom trailu, utrci na 50 kilometara i trčanju na šest sati. Iduće godine cilj mi nije utrka na 100 kilometara, jer je to prvenstvo tek za dvije godine tako da imam vremena za tu normu, već kratki i dugi trail, jer je prvenstvo u tim disciplinama iduće godine u devetom mjesecu – zaključuje Marko i dodaje kako se nada da će uloviti jednu od dviju normi i ponovno izboriti nastup za reprezentaciju.
Ne ostaje ništa nego poželjeti mu isto.
