Iz stare, trošne kuće izlazi jedna od četvero djece obitelji Markov. Lijepa, nasmijana, prijazna Marijana. Pruža nam ruku. Neugodno joj je što smo došli zbog nje. A imali smo razlog. Itekakav.
Naime, prije nekoliko mjeseci Marijana (12) se natjecala na Lidranu. Napisala je dirljiv sastavak o svojem trudu i radu koji rezultira odličnim uspjesima u školi, a sve to bez interneta, mobitela i laptopa. Netom poslije s istim je sastavkom osvojila drugo mjesto na državnom natjecanju u Velikom Grđevcu na natjecanju za nagradu Mato Lovrak.
– U sastavku sam pisala o svojem teškom djetinjstvu. Dobra sam u školi, a sve to postižem bez interneta. Htjela sam to napisati. Snalazim se kako god znam, na razne načine. Istražujem, čitam knjige. U svemu sam jednaka ostaloj djeci i postižem dobre rezultate. Petice dobivam jer pažljivo slušam učitelje i zapamtim što kažu. Roditelji mi nisu mogli priuštiti i ja to razumijem – priča vrijedna Marijana.
Ona je odlična učenica koja je kroz humanitarnu akciju Udruženja obrtnika Molve dobila laptop, printer i mobitel. Nitko nije ostao ravnodušan na njezine riječi. Čak su i njezini prijatelji iz školskih klupa pustili suzu i bili jako ponosni na nju. A ponosna je i njezina učiteljica Marija Halaček koja ju je podržavala i bodrila te je uz nju u najtežim trenucima.
– Puno mi znači što sam dobila poklone. Ali, u kući još uvijek nemamo internet jer je signal slab, no nekako sve ide na bolje. Drago mi je što sam se naučila živjeti bez interneta i što učim iz knjiga. Ali, muči me samo to što mi ipak treba za školu, sve je teže ovako – rekla je Marijana.
Ova hrabra djevojčica koja kroz život korača s osmjehom na licu i prkosi svim životnim problemima koje nije zaslužila želi biti baš poput svojeg životnog uzora, učiteljica.
Njezina mama Valentina jako je ponosna na svoju kći.
– Nisam se iznenadila što je napisala tako divan sastavak. I ja sam nekoć pisala, doduše pjesme, stihove. Ona je oduvijek bila dobro i vrijedno dijete. Već je u vrtiću bila prepoznata kao posebno dijete. Sada još više. Vjerujem da će daleko dogurati. Kao što bi svaka majka podržala svoje dijete, tako i ja. Htjela bih da upiše i fakultet. Nismo joj mogli priuštiti mobitel i laptop. Vrlo smo zahvalni što je sada dobila. Nažalost, internet još uvijek nemamo. Jako nam šteka signal, a škola je na vratima. Morati ćemo nešto izmisliti – požalila se mama Valentina.
Uz trud koji ulaže u školu Marijana je uključena i u niz drugih aktivnosti. Pohađa knjižničarsku, zadrugu, nogomet, rukomet, Crveni križ, geografsku.
– U Crvenom križu su nas učili humanosti. Sada znam koliko je važno pomagati. Naučila sam kako zamatati rane i kako ljudima prenijeti dobre emocije. Želim biti bolja osoba i jedva čekam da se u sedmom razredu upišem u Crveni križ te da volontiram. Sada sam samo mali humanitarko – rekla nam je Marijana.
S obzirom na to da se njezina obitelj bavi poljoprivredom, ona ni na tom polju ne zaostaje. Pomaže im koliko god stigne. Kaže kako uvijek želi biti od pomoći svojim roditeljima.
– Volim pomesti, oprati suđe, brati grah, kukuruz. To je moj život – istaknula je Marijana.
Teška priča. Lijepa priča. Protkana onim važnim. Upornošću, snalažljivošću, guranju naprijed. Pročitajte sastavak djevojčice koja ne posjeduje ništa osim volje za radom, učenjem, dobrim rezultatima; želje za uspjehom, boljim životom; snova koji su za nju dostižni i paraju nebesa. Koliko su naši problemi veliki? Pitanje je sad.
Ja sam Marijana.
Ne poznajete me? Istina, nema me ni na instagramu, ni na fejsu. Ne četam, ne snepam. Ako me želite upoznati, možete doći k meni. U moju ulicu ili školu. Ili mi mašite dok čekam na autobusnoj stanici. Lako ćete me prepoznati. Ja sam ona koja ne drži mobitel u rukama. Mahnut ću i ja vama na pozdrav.
U životu sam imala dosta problema. U vrtiću su mi se rugali i govorili da nisam za školu.
“Sad ću ja njima pokazati”, pomislila sam krenuvši u prvi razred. “Ako ja to hoću, onda i mogu”.
I, evo me u jednoj uspješnoj priči petoga razreda. Pitaju me katkad koja je tajna mojeg uspjeha kad toliko školskih zadataka ne mogu izvršiti, a iz svega imam petice.
“Potražite na internetu, pogledajte taj video do kraja, izradite prezentaciju…”, česte su riječi učitelja koje slušam u školi.
Ništa od toga ne mogu napraviti kod kuće. Zato odgovore koje sama ne znam potražim u knjigama, časopisima, udžbeniku ili pitam sestru. Pitam čak mamu i tatu. Makar kod kuće nemam ni laptop, ni tablet, ni mobitel, ni internetsku vezu, ipak pronađem način i ispunim svaki zadatak.
“Pretražite po ključnim riječima pa donesite vama najljepšu fotografiju sa svjetskog nogometnog prvenstva…”, a ja u bilježnicu nacrtam hrvatsku zastavu, dres i nogometnu loptu. I nema problema. Svi zadovoljni.
Tajna mog uspjeha je i pozorno gledanje i slušanje učitelja. Ne zato što su lijepi i krasni i imaju odličnu majicu ili hlače, nego zato da ih pažljivo pratim dok se trude protumačiti nam lekciju koju su za nas pripremili. Ponekad ne razumijem da moja braća i prijatelj jedva čekaju praznike, a ja sasvim obrnuto: jedva čekam školu. Takvi su ljudi – neki misle ovako, neki onako. Smatram da ne možemo svi biti jednaki. Kad bi svi voljeli školu, onda se učitelji ne bi morali truditi s onima koji je ne vole.
Priznajem da mi je katkad žao što sam u ovakvoj situaciji, bez interneta. Na primjer, teško mi je saznati koju sam bilješku ili ocjenu dobila iz nekog ispita jer ne mogu do e-dnevnika. Tužna sam jer ne mogu u naprijed saznati datume pisanja ispita. A kad smo išli na izlet, nisam imala čime fotografirati pa svojoj obitelji nisam mogla pokazati slike s razgledavanja Splita, Trogira i slapova Krke. Nije mi bilo svejedno. Donijela sam im magnetić. Moja mi je obitelj važna. Sjetim se da postoje djeca koja nemaju obitelj. Kakva bi bila njihova priča o djetinjstvu? Ja se žalim što nemam internet, a neki nemaju ni obitelj…kad se toga sjetim, shvatim da je moje djetinjstvo dobro!
A na tom internetu ima stvarno ludih stvari. Nevjerojatno mi je da jedno jaje dobije pedeset milijuna lajkova! Tako mi je ispričala prijateljica. Uopće ne znam što da o tome mislim. Mene su učili da je jaje vrijedna i ukusna namirnica…
Nagovaram roditelje da mi kupe barem mobitel, ali tata samo odmahne rukom i kaže: “Kaj će ti to, imaš svega, a ti bi nekaj posebno bila… ni ja nemam.” I što sad ja tu mogu? Sretna sam i bez mobitela. Razrednica mi kaže da sam baš radi toga posebna, a ja o tome nisam ni razmišljala na taj način. Imama dobre ocjene, volim sve predmete i volim učiti. Ne znam kako bi izgledalo moje odrastanje i kakva bih bila učenica da imam internet. Još bolja? Gora? Ne znam. Zaista ne znam.
