Obitelj Matijašić iz Torčeca pred 14 godina počela je s uzgojem i proizvodnjom šljiva. Marino i Valentina u ovaj su se posao upustili iz čiste znatiželje.
Rođeni Torčanci, u početku su kalkulirali bi li sijali kukuruz ili pšenicu, a onda su, s obzirom na to da je količina zemlje koju su imali na raspolaganju bila premala za spomenute kulture, odlučili baciti se u voćarstvo.
– Lješnjaci ili šljive, bio u sam u dvojbi. Odabir su mi olakšali ljudi iz Savjetodavne službe. Nakon dosta promišljanja odlučili smo se za šljivu i to prvenstveno zbog blizine Podravke koja je garantirala otkup – veli Marino.
Matijašići su registrirali OPG i prvo zasadili jedan hektar pa proizvodnju podigli nakon četiri godine za još jedan. Krenuli su sa sortom čačanska rodna, da bi pred pet godina promijenili ideju i umjesto jedne posadili devet sorti šljiva. Danas uzgajaju sorte top king, čačanska rodna, ruth gerstetter, čačanska rana, jojo, čačanska ljepotica, top gigant, top taste i čačanski šećer.
– Malo smo odlučili promijeniti čisto iz razloga da nam berba ne dođe u jednom periodu kao što se događalo prijašnjih godina. Prinos nam je znao biti oko 20 tona i to je trebalo sve pobrati u tjedan dana. Nije bio problem, skupila bi se familija i susjedi, no sad nam je lakše, nema tolikog pritiska, dozrijevaju jedna sorta za drugom, određenim redoslijedom pa gotovo da uspijemo sve sami obaviti. Berbu smo ove godine počeli početkom srpnja, a upravo ovih dana beremo četvrtu sortu – priča Marino koji sadnice nabavlja kod Hadrovića u Erdutu.
– Od prvoga dana pokazale su se najbolje i najkvalitetnije. Imali smo ih u samom startu 580, trenutno smo smanjili na 350. Kad sam se s jedne sorte prebacio na njih devet uzeo sam sve što se u rasadniku nudilo – veli on.
Za berbu je bitna dobra organizacija
Do kupaca im, pričaju nam, nije problem doći jer su s godinama stekli stalne mušterije pa većinu toga prodaju na kućnom pragu. Ove godine doma planiraju prodati oko sedam tona, a toliko će plasirati i za Podravki.
Valentina je domaćica i angažirana je oko obiteljskog voćnjaka jednako kao i Marino.
– Ljudi šljive kupuju za jesti, za pekmeze i rakiju. Imamo dvije klase, iako bi obje mogle proći pod prvu. Razlika je da prvu klasu beremo ručno, druga klasa je malo sitnija i beremo je strojno, ali i ona je takve kvalitete da bi isto mogla ići pod prvu klasu – kaže Valentina.
Uzgoj šljiva nije ni jednostavan ni zahtjevan, rekli bi srednje težine posao.
– Najteži dio svakako je berba koju treba obaviti u vrlo kratkom roku. Kad dođe sezona onda to izgleda tako da danas beremo, sutra ujutro vozimo i tako cijeli tjedan, no srećom, Podravka nam je blizu, traktorom odvezem, vratim se za sat i pol i već tovarim nove, svježe šljive – kaže Marino.
Uspoređujući svoje početke pred 14 godina i danas, složni su da je u samom startu bilo bolje.
– Ovi vremenski uvjeti bitno otežavaju stvar, svake godine ima sve više mraza, tuča nas je ove godine pogodila, ne baš strašno, ali je, a ne štede nas ni vjetrovi. Bojim se da će s godinama biti sve gore – veli Valentina.
Nakon berbe, zahtjevniji dio u voćnjaku je i rezidba koja traje od listopada pa često do veljače.
– Vrijeme je postalo toliko varljivo da su voćke znale cvasti usred zime, sve se promijenilo. Ove godine još je bilo relativno normalno, ali bilo je godina kada smo bili dobro pogođeni – veli Marino.
Odustali od osiguranja
Iako su prijašnjih godina sklapali policu osiguranja od štete, ove godine procijenili su da im je takvo što neisplativo i novac odlučili ostaviti “na sigurnom”.
– Nije nam isplativo. Skupo je, a teško naplativo da i do čega dođe. Svi mi voćari, poljoprivrednici spadamo pod rizik, pa kao i što su sada ukinuli osiguranja od šteta životinja, vjerojatno čeka i nas jer ima sve više vremenskih nepogoda. Stalno se povisuju i postružuju kriteriji, do određenog datuma se mora osigurati, a ti ni ne znaš koliko ploda ćeš imati. Lani je polica vrijedila od 15. travnja, a nas je mraz pogodio dva dana ranije i nismo se mogli naplatiti. Osiguranje bi nas koštalo tisuću eura, a ne daj bože te novce tražiti natrag, tko zna kada bi i koliko dobili. Bolje da mi imamo svoj prinos kako treba i da nam novac ostane za nešto nužnije – smatraju Matijašić.
Voćnjak održavaju mehanizacijom koju su nabavili vlastitim sredstvima. Marino se prošle godine prijavio na mjeru za obnovu voćnjaka.
– Pokušao sam dobiti EU sredstva, ali javilo se jako puno ljudi. Zadovoljili smo kriterije, ali je bilo onih koji su se javili puno prije nas, pa nismo dobili. No, možda i bolje jer je prošle jeseni zapelo oko sadnica, nije ih bilo, da smo novce i dobili imali bi rok za potrošiti ih, a ne bi imali na što – kaže Marino.
Bez obzira na sve Matijašići su zadovoljni sa svojim dodatnim poslom.
Godina relativno dobra, šljive su kvalitetne
Kao što smo već spomenuli, bilo je godina kada su ih snašli problemi, kao primjerice prije sedam godina kada im je voćke napao štetnik potkornjak.
– Taj voćnjak sam iskrčio, naravno, to nije bio glavni razlog tom mom potezu, ali je bio jedan od motiva. Poklopilo se da je na tom terenu bila malo lošija kvaliteta zemlje, blizu je bila šuma, dogodila se i poplava u jednom djelu terena i onda je pogodovalo razvoju tog štetnika. Bez obzira na to što piše u literaturi da je trajnost nasada 22 godine, voćke su se nakon 14 godina iscrpile i to prvenstveno zbog velikih prinosa. Nije bilo druge nego sve maknuti i posaditi nove – kaže Marino kojeg ljudi često znaju pitati za savjete oko uzgoja šljiva, a on im nesebično iste i daje.
Poskupljenje umjetnog gnojiva i plavog dizela reflektira se i na njihovo poslovanje. Ove je godine cijena kilograma šest kuna, mrvicu veća nego lani.
– Prodaja ide, ali ne kao lani kad je stvarno bila ludnica. Ovakvo je stanje posljedica krize, nije do te jedne kune, nego se jednostavno nema novaca. Isto tako, ljudi odu u trgovačke centre, tamo je doduše cijena veća, prodaju se po sedam pa i osam kuna, ali čovjek natovari u kolica po 10 kilograma, plati karticom i to je to. Jedni nam govore da nam je cijena smiješno niska, da zašto se podcjenjujemo, dok drugi vele da u centrima na akciji mogu kupiti šljivu i za tri kune. Mogu, to je istina, samo već mekanu i nikakvu, a naša im dolazi svježa, direktno ubrana sa stabla – zaključila je na kraju Valentina.
