Cilj mi je ispuniti normu za juniorsko svjetsko prvenstvo u Keniji, a kao i svakom atletičaru, san mi je otići na Olimpijske igre, iako je to još daleko. Ali, jednog dana… skromno će Paula.
U maloj Pitomači, mjestu bez atletske staze, stasa jedna od najvećih nada hrvatske atletike – Paula Rakijašić.
Buđenje, odlazak i povratak iz škole, spavanje, neizostavni treninzi i učenje svakodnevna su rutina ove 16-godišnjakinje otkako je Siniša Špiranec prepoznao njen potencijal i 2014. godine uzeo je pod svoje okrilje. Njen napredak je konstantan, a rezultati sve impresivniji, u čemu ulogu nema isključivo trenerov “dril” – tu je i ljubav prema trčanju koja ju neprestano gura da pomiče svoje granice.
– Ljubav prema atletici pojavila se još u osnovnoj školi. Tamo sam bila u atletskoj ekipi i trenirala za školu, a u isto vrijeme sam se bavila rukometom, koji mi je bio prvi sport. Budući da sam svake godine išla na međunarodnu utrku u Viroviticu, tako je jednom mama pitala trenera Sinišu da me počne ozbiljnije trenirati. I tako sam se otprilike u travnju 2014. u potpunosti prebacila s rukometa na atletiku – prisjeća se Paula.
Inicijalna motivacija za početak suradnje između Paule i Siniše bio je kros Sportskih novosti. Do utrke je bilo samo dva tjedna, no trener je osmislio mini-ciklus treninga i Paula je stigla na kros s velikim nadama. Na kraju joj je sekunda nedostajala do pobjede, no ona joj iduće godine nije izmaknula.
Siniša Špiranec nipošto nije stranac u svijetu domaće atletike. Bio je vrlo perspektivan trkač koji je svojevremeno bio dvostruki prvak Hrvatske u juniorskoj kategoriji, kasnije trenirao u Križevcima s velikim Brankom Zorkom i bio mu sparing-partner, no ozljede su ga zakočile u potpunom ostvarivanju potencijala. Sada u Paulu ulaže sve svoje znanje, strpljenje i metodičnost koja se ogleda kroz precizan raspored treninga, prehrane i odmora – u vrhunskom sportu ništa se ne prepušta slučaju.
– Nisam ni vidio Paulu kako trči dok se nismo sreli na trci u Virovitici. Odmah sam vidio da je sposobna biti među prvih pet na krosu Sportskih – opisuje Siniša svoje prve dojmove.
Rado odvaja svoje slobodno vrijeme i besplatno trenira Paulu. Svjestan je da je u ruke dobio izniman talent kojeg treba usmjeriti, a ono što i njemu i Pauli otežava situaciju su već poslovično teški uvjeti u hrvatskom sportu.
– Nije mi cilj da ona bude super juniorka, cilj je da bude seniorka. Imao sam sreće da sam dobio nekoga toliko talentiranog. Žalosno je da nemamo pravu atletsku stazu od Varaždina do Osijeka, dok u Italiji svako malo veće selo ima tartan stazu. Ne ulaže se u infrastrukturu tog tipa, imamo pet-šest rukometnih arena, a nemamo niti jednu atletsku dvoranu – napominje Siniša.
Unatoč tome, zasad se dobro snalaze. Ističe šumu i makadamske staze u blizini na kojima treniraju, igralište koje imaju na raspolaganju, a tu je i dvorana koju u suradnji s Karate klubom mogu koristiti jednom tjedno. Daleko od idealnog, ali i tako Paula za sobom ostavlja konkurenciju.
Njena primarna i najdraža disciplina je 800 metara, a trči još 400 i 1500. Posebno prati bosanskohercegovačkog atletičara Amela Tuku, Davida Rudishu, ali i sve najbolje kako bi od njih mogla nešto pokupiti. Ono što već ima, a često je ključna osobina koja odvaja vrhunske sportaše od nerealiziranih talenata, je disciplina. U školi je oduvijek bila odlična, unatoč sportu, sviranju bisernice i klavira u glazbenoj školi, a i sada u matematičkoj gimnaziji ima prosjek 5,0.
– Ako si dobro rasporedite vrijeme, sve se stigne. Od malena sam naučila biti organizirana. Imam neku svoju rutinu, krećem na vlak u školu prije šest ujutro, vraćam se vlakom u pola dva, jedem, malo odspavam i trening je već oko pet sati, a nakon njega večera, učenje i spavanje. Imam vremena i za druženje, većinom preko vikenda kada odem s prijateljicama na kavu – opisuje ona svoj režim.
Općina Pitomača i načelnik prepoznali su njen trud i rezultate i prate ju i pomažu već tri godine. Bez financijske pomoći bilo bi vrlo teško – primjerice, Paula “troši” dva para posebnih tenisica svakih tri mjeseca. Uvijek ponosno ističe da je iz Pitomače, na svakom postolju je u majici s nazivom svog mjesta, dijelom je i zato dobila ove godine nagradu za promociju Pitomače kroz sport.
Kada smo je upitali za njene ciljeve i ambicije, pomalo ih je nevoljko otkrila, kao da će se raspršiti čim ih izgovori.
– Cilj mi je ispuniti normu za juniorsko svjetsko prvenstvo u Keniji, a kao i svakom atletičaru, san mi je otići na Olimpijske igre, iako je to još daleko. Ali, jednog dana… – skromno će Paula.
A nema razloga da se njeni snovi rasprše. Iako je nezahvalno predviđati nešto u ovom stadiju njene sportske karijere, ako kombinacija njene volje i ljubavi prema atletici, talenta, čelične discipline i sigurne ruke trenera koji sve to usklađuje zaista dovede do ostvarenja njenog sna, baš nitko tko ju poznaje ne bi bio iznenađen.
