Filip Halaček i Ines Lončarić mladi su ljudi i ljubavni par koji svoju strast prema vinu gradi već nekoliko godina. Nekad djedove i tatine, a danas Filipove gorice, smještene na jednom od brjegova Glogovca, mjesto su gdje se stvara vino i uživa u svim blagodatima vinograda.
Bregovska suza, mješavina bijelog vina, nastala je još 2004. baš kao i njezina prepoznatljiva etiketa, a stvorili su je Filipov otac i djed. Filip i Ines nastavili su njihovu tradiciju, no uz mješavinu proizvode i graševinu koja osvaja zlatne medalje.
Nakon što je djed 2014. godine preminuo, Filip je preuzeo vinograd, a iako je uz njega puno toga naučio, ipak priznaje da ga je međaš Zoran Štauber podučio praktički svemu.
– Njemu svaka čast, on je zaslužan za sve. Prije tri godine me počeo učiti. Vidio me da se trudim i sam se ponudio da sve to usavršimo. Bio je na raspolaganju kad god mi je trebalo i stvarno mislim da je on najviše zaslužan za to kaj danas imam dobro vino – rekao je Filip.
Prve dvije do tri godine osvajali su broncu i srebro, no zadnje dvije godine gdje god idu graševinom osvajaju zlato. Na izlete i razna druženja vinara ne idu, jer nemaju vremena, ali kad su izložbe u pitanju, uvijek se vrlo rado odazovu.
– Dosta je to skupo. Flaša je trenutno više od euro, a moramo po tri boce od svakog vina nositi na izložbu. Treba platiti i 20 eura prilikom prijave i još platiti čašu. Na kraju se skupi po 50 eura troška po izložbi po osobi. Nekad se čaša dobije i besplatno kao u Novigradu Podravskom na primjer – opisuje nam Filip proceduru prijave i sam trošak.
Bez obzira na sve, Ines i on uživaju u ovakvim događanjima. Uvijek upoznaju nekoga, imaju s kime popričati o temi koju vole i koja, realno gledajući, čini velik dio njihova života. Ines je ta koja, kako nam kažu, ‘dela gorice’, a što to točno znači objasnila je sama.
– Vežem, režem, šišam, plevim, radim sve oko gorica, to jest trsa. Mislim oboje radimo, ali što se tiče ovog posla, najviše sam ja angažirana. U početku ništa nisam znala, Filip me svemu naučio. Danas mi je sve to kao ‘dobar dan’. Kad Filip ne stigne nešto, ja lijepo dođem tu i sve sama napravim – priča nam Ines i dodaje kako vinograd ima 1200 trsova.
Vremena za sve uvijek nađu, poslije posla, prije posla, vikendom, vinograd je taj koji im je u ovom trenutku života na prvom mjestu, priznaju.
– Teško je, brijeg je velik, ali sve mi to stignemo. Kad sama radim treba mi tjedan dana da sve napravim, kad smo skupa i kad se jako potrudim, završimo za dva do tri dana – kaže Ines te dodaje kako i sama voli ići na izložbe vina.
Ponekad ona uzme mješavinu, a Filip graševinu na istu izložbu. Nekad se zamijene pa Ines dobije zlato i zeza Filipa, jer je on dobio srebro. Nekad ide skroz sama na izložbe, pravila nema.
– Primijetila sam da muževi i dečki baš i ne daju ženama da idu po izložbama. Ima ih, ali puno manje. Filip s time nema problema, često odemo i skupa pa ja predstavim graševinu, a on mješavinu – govori nam, a Filip dodaje kako ne vidi razloga zašto i ona ne bi išla na izložbe kad je činjenica takva da upravo ona i radi u goricama.
Najveći Filipov gušt, uz dovršavanje kleti i brigu oko vinograda, jest kad se pobere grožđe i kad se napune sve bačve.
– Najviše volim dok sve to lijepo vrije, tu vri, tu vri, tu vri, to je najljepše. Danas je drugačije, lepo naštelam termostate koji mi hlade vodu i bačve i sve je jednostavnije, ali svake godine ja imam pitanja za Zokija. Svake godine koristim drugačije preparate i isprobavam svakaj uz Zorana, svog mentora – kaže Filip.
Trenutno rade iz ljubavi, ali u planu im je otvaranje OPG-a, koji će između ostalog nuditi i kušanje vina i cjelokupni vinski doživljaj koji jedna vinarija može pružiti.
– Uređujemo klet koju bismo iznajmljivali. U planu nam je napraviti jednu lijepu priču i vinariju koju bi ljudi posjećivali, dva podruma i kušaonu – govore nam. Podrumi već postoje, pod zemljom spajaju dvije kleti, onu koju je Filip dobio od djeda i onu koju je kupio i koju uređuje, a i same podrume potrebno je do kraja urediti.
Mir koji vinograd Filipu daje je neprocjenjiv, a obećanje koje je dao djedu je nešto što je održao i planira i dalje održavati. Naime, djedu je obećao da će se brinuti za gorice, ali da će toliko u svemu tome uživati, tada nije znao.
– Skoro četiri godine sam svaki vikend, nakon već odrađenog radnog tjedna i pravog posla, konobario, samo da si novce zaradim i da mogu nekaj svoje stvoriti. Kak’ bi si skupio na primjer 20 tisuća kuna, tako sam si kupil dvije bačve, pa nekog aparata… I tak’ mic po mic sam počel uređivati i klet. Još nije sve gotovo i ima tu posla, ali sretan sam što stvaram nešto svoje – priča Filip.
Dodaje kako je sretan što ima podršku drugih vinara, često jedni druge savjetuju, ali na kraju Filip malo po malo vino radi onako kako on misli da treba, jer uz svog mentora je došao do faze gdje onu krajnju odluku može i sam donijeti.
Ines je, također, dokaz da se sve može naučiti, ako te dovoljno interesira. Svoje slobodno vrijeme i lijepe dane prije ili nakon posla koristi za odlazak u gorice i rad u istima. Naravno, kada je to potrebno, odnosno kada je sezona.
– Mislim, znala sam čime se Filip bavi i htjela sam mu biti podrška, htjela sam biti uz njega. I normalno mi je bilo da ne budem sjedila i gledala kaj sad on radi već sam mu htjela i pomoći. Dok dođe taj period kada je potrebno održavati trse, lepo mi je delati. Ima dana kad je toliko vruće i znam biti ljuta, ali imam volje, stvarno imam volje – zaključila je Ines.
Na samom kraju su nam rekli kako jako puno vremena provode tu i sretniji su u prirodi nego u gradu. Briga oko vinograda, sadnja cvijeća, uređenje kleti, sve im je samo ne briga u pravom smislu te riječi. A što se tiče izložbi i medalja, na njih će ići i nagrade će i dalje dobivati, ali se time previše ne opterećuju.
