Monsinjor Josip Đurkan rođen je u Legradu gdje je završio osnovnu školu, a životni put naveo ga je da svoj svećenički poziv obavlja relativno blizu svoga doma. Prvi samostan u kojem je boravio bio je u Hlebinama, a gotovo 37 godina proveo je u ludbreškoj župi. Iako može u mirovinu, odlučio je još obavljati svoj poziv i to ponovno u Hlebinama. Ove godine proslavit će 50 godina svećeništva za koje kaže da to nije samo služba, već poziv. Na svečanoj sjednici povodom Dana Grada Ludbrega, monsinjor Josip Đurkan proglašen je počasnim građaninom, a 2004. godine dobio je nagradu za životno djelo.
Porazgovarali smo o njegovom životnom putu i svemu što je radio, a na samom početku razgovora istaknuo je da moraš imati vjere i ljubavi da bi obavljao svećenički poziv.
– Možeš biti činovnik, ali ako nemaš vjere i ljubavi prema tom zadatku koji je postavljen pred tebe onda je to vrlo loše. Osjetio sam taj poziv, a i tako sam odgajan – govori te dodaje da je od djetinjstva bilo naznaka da želi biti svećenik.
Nakon što je završio osnovnu školu, upisao je tehničku školu u Zagrebu. Ističe da se poziv u njemu ponovno aktivirao.
– Otišao sam u sjemenište i to je vrijeme u kojem čovjek do kraja shvati je li za taj svećenički poziv ili nije. Imali smo sreće da su nas odgajali oci Isusovci koji su poznati iz povijesti po školstvu. Bio sam tamo 1963. do 1966. godine, a nakon što sam maturirao otišao sam na bogosloviju, što je neposredna priprema za svećeništvo – govori.
Pojasnio je da se bogoslovija sastoji od doma, gdje se duhovno formiraju mladi, i fakulteta.
Kada je u pitanju obitelj, rekao je da nisu bili oduševljeni njegovim pozivom.
– Nisam imao braće. Roditelji su ipak gledali sebe i što će s njima biti u budućnosti, no na kraju sam najviše bio s njima jer sam poziv obavljao u njihovoj blizini. Ljubav svećenička zapravo ima veliku obitelj, to je smisao. Ako to ne činiš onda je to uzaludno i ako se ne daš u službu ljudima. Treba biti vjeran koliko je to moguće – poručuje.
Prve tri godine studirao je više filozofske predmete, a onda je pozvan u vojsku gdje je proveo 17 mjeseci jer mu nisu priznali fakultet. Bila su to drugačije vrijeme za vjernike i svećenike te govori da je bio svjestan u što se upušta.
– Shvaćali smo u kakvu kupelj ulazimo i što nas čeka u životu i na to smo bili spremni. Tu je čovjek zbilja trebao biti odlučan da prihvati to zvanje. Tu se onda iskristaliziralo ono što zapravo traži svećenički poziv – govori.
Nakon ređenja 1973. godine bio je određen za duhovnog kapelana, odnosno, današnjeg župnog vikara župne katedrale Župe Svete Marije u Zagrebu, gdje je proveo četiri godine.
– Ondje sam okupljao uglavnom mlade i dosta sam vjenčavao. Vjenčao sam gotovo 200 parova jer su se mnogi došli vjenčati u katedralu koja je spadala pod našu župu – ističe.
Nakon četiri godine bilo je vrijeme za odlazak u samostan, a na stolu je bilo nekoliko ponuda.
– Ubrzo nakon mlade mise preminula mi je majka zbog bolesti, a ostali su tata i baka. Zato sam došao u Hlebine kako bih ih mogao posjećivati. Tu sam došao nakon starijeg svećenika, a bio je to jedan bum osobito za mlade koje sam okupljao naveliko – pojašnjava.
U Hlebinama je tada ostao osam godina, a potom su poglavari zapazili njegu angažiranost i dodijelili su ga Ludbregu.
– Rekli su da bih mogao biti na važnijem mjestu i onda sam nakon rada u Hlebinama 1985. godine određen za Ludbreg – rekao je Đurkan.
Kaže da mu je Bog dao sposobnosti organiziranja i dao se u to proštenište. Od 1986. godine hodočasnici su sve više dolazili u Ludbreg, stoga je postojala potreba za većim prostorom namijenjenom upravo njima. Inače, župa je bila velika i u nju su ulazili grad i 10 okolnih sela.
– Započeo sam s pastoralnim poslom i prva mi je briga bila vjeronauk koji sam podučavao na četiri mjesta. Prvo sam sve dužnosti obavljao sam, a u tome su mi pomagale časne sestre. Tek nakon četiri godine su mi dodijelili pomoć. Uz sve redovite župne obaveze, najveći sam naglasak sam stavljao na okupljanje djece i mladi – ističe.
Dodaje da je to iziskivalo puno brige i vremena, ali je bilo lijepo, kaže, ljepše nego danas.
– Kako su godine prolazile osjetili smo potrebu da nađemo veći prostor za proštenište. Toliko je hodočasnika dolazilo da ih je bilo više po ulicama, nego što je stalo u crkveni prostor. To je bila velika briga, ali u početku nije bilo zainteresiranih da bi se gradilo, sve do dolaska demokracije. Onda smo po prvi puta izišli s proslavom u Gradski park. Tada se rodila ideja da zatražim veći prostor – pojasnio je te dodao da su tada dobili prostor uz stari grad zapad.
Dobili su dva i pol hektara ledine koje su počeli uređivati. Potom je 1993. položen kamen temeljac i tu je onda napravljena zavjetna kapela. Nastavili su s daljnjim uređenjem poput izgradnje križnog puta i vanjskog uređenja.
Tijekom svog boravka u svim župama, okupljao je mlade. Kaže da su prije bile drugačije društvene prilike.
– Nije bilo toliko izazova kao danas. Mlad čovjek ne zna dobro ocijeniti što je dobro, a što nije pa sve prihvati. Znatiželjan je, sve proba, a probe koštaju. Prije su i obitelji bile čvršće, a danas su poljuljane – govori te ističe da su ljudi danas previše materijalizirani.
Kaže da je zadovoljan sa svime što je postigao. Grad Ludbreg dodijelio mu je ove godine priznanje počasnog građanina, a 2004. nagradu za životno djelo.
Prije samog Uskrsa ispovjedio je vjernike i obavljao sve dužnosti. S obzirom na to da je već 50 godina svećenik, a kaže da postoji razlika u slavljenju Uskrsa.
– Više je ljudi sudjelovalo u proslavi Uskrsa i sakramentima, više ih je bilo, iako nisu svi uvijek išli. Danas je to dosta razvodnjeno. Možda netko i slavi pa ne možeš reći da nema vjere, ali nije to onako kako bi trebalo biti – govori.
Razlikuje se, tvrdi, od župe do župe, no vjernika je sve manje. Kaže da je danas teško privući nove vjernike.
– Na misama smo sredstvo preko kojih se prenosi vjera, oni do kojih je to moguće. Ako čovjek ne prima poziv, sve je badava. Ne možeš ga siliti da čini nešto što je dobro, ako ne uvidi da mu je to dobro za sadašnjost i budućnost – poručuje.
Iako ima pravo na mirovinu, odlučio je još raditi jer voli biti koristan.
– Nekad bude teško, nekad bude lijepo, ali lijep je osjećaj kad koristiš nekome sa svojim snagama i sposobnostima koje imaš i koje ti je Bog dao. Dok koristiš, onda imaš i zadovoljstvo. Upravo ono što damo drugima, to imamo. Ne da samo gledaš kako će meni biti dobro. To je protiv svećeničkog zvanja. Mi smo zato tu, dobili smo da bi dali drugima – pojašnjava.
Povodom Uskrsa svima poručuje da rastu duhovno i da nadiđu materijalne stvari.
– U tome nema sreće. Ne može čovjeku materija dati što mu može Bog dati. Onda odlazi razočaran ili depresivan jer ne dobije ono što je očekivao. Mi ne možemo dati ono što nemamo, nego što imamo. Bog daje čovjeku ono što nema i uzdiže ga iznad njega samog i upravo je to Uskrs. Izlaženje iz groba sebičnosti. Krist je to učinio i onda nas zove, da se ljudi izdignu iznad svakidašnjih obveza i potreba koje imaju kao fizičke osobe i da duhom prodišu. Ugodnije će živjeti s drugima kada budu poštivali i cijenili jedne druge i kada budu više komunicirali – zaključuje Đurkan.
