Nekoć je posao reguliranja dolaska i odlaska vlakova sa željezničkog kolodvora bio rezerviran samo za muškarce. No, svijest se mijenja, predrasuda je sve manje, pa sukladno tome češće viđamo djelatnice na željezničkim stanicama.
– Naši ljudi nekad nisu bili naviknuti vidjeti ženu u službenom odijelu. Bilo im je čudno, kao što im je bilo neobično da žena vozi autobus ili tramvaj – kaže nam Ivana Pačalat, simpatična prometnica vlakova koja svakodnevno s podignutim loparićem dočekuje i ispraćuje vlakove na ludbreškom kolodvoru.
Prvi putnički za Koprivnicu i Varaždin kreće u ranu zoru, u 4.53. A ona već u 4.30 sati svoje kolege u Rasinji, Jalžabetu, Varaždinu i Koprivnici obavještava da je započela s prometnom službom.
Ljubav prema vlakovima razvijala se kod nje odmalena, jer je, govori nam, kao dijete željezničara svakodnevno slušala o željeznici.
– Moj otac Drago je kontrolor vlakova. Razgovarali smo često što je radio na poslu, upoznavao me, vodio sa sobom kad je bio šef i dok se smjelo. Nakon osnovne škole nisam imala viziju što bih htjela u životu raditi, i, zapravo, da postanem prometnica vlakova potakla me pokojna teta Štefica – otkriva ova 33-godišnjakinja.
Razgovor s Ivanom prekinuo je kontakt telefon kojim se ostvaruje izravna telefonska veza sa susjednim međukolodvorima u Jalžabetu i Rasinji.
– Svi se razgovori s ovog induktorskog telefona, kojem treba zavrtjeti ručkicu pri pozivanju, snimaju. Strogo se kontroliraju i rade po propisu od riječi do riječi. Tražim dopuštenje za primanje vlaka u kolodvor, odjavljujem dok je stigao te javljam najavu, odnosno kad vlak ode – pojašnjava nam.
Prometnik vlakova, tako, vani ili u prometnom uredu pomoću odgovarajućeg uređaja regulira i osigurava vozni put vlaka, odnosno ulazak, izlazak i prolazak vlakova kroz kolodvor i njihovo kretanje među kolodvorskim odsjecima pruga.
– Za stolom imam blok uređaj preko kojeg spuštam rampu, dajem ulaze i izlaze vlakovima te rukujem skretnicama, odnosno obraćam ih. Skretnica međusobno povezuje dva ili više kolosijeka. Dok je križanje, ona omogućuje prelazak vlaka s jednog kolosijeka na drugi bez zaustavljanja – opisuje nam detaljnije svoj posao.
Svakom vlaku treba dati dopuštenje za ulazak na kolodvor, treba odlučiti na koji će kolosijek stići, pričekati da se putnici sigurno ukrcaju i iskrcaju te mu zatim i signalizirati dopuštenje za odlazak s kolodvora.
– Tek kad su ispunjeni svi propisani uvjeti, dajem s loparićem znak za polazak vlaka, a na zvuk zviždaljke strojovođa zna da vlak može krenuti – ističe.
Kolodvorska zgrada u Ludbregu sastoji se od ureda prometnika, čekaonice, putničke blagajne na kojoj smo to jutro zatekli i blagajnicu Tajanu Žvorc. Iako poslu pristupaju ozbiljno i profesionalno, radna im je atmosfera, kaže Ivana, prijateljska. Tu je još i prometnica Ines Levak, dva prometnika i skretničara te šef kolodvora. Jedan su od boljih kolektiva, naglašavaju, pa zajedno doručkuju i popiju kavu. Rade u smjenama, ujutro i popodne.
Putnici često, otkrivaju, postavljaju svakakva pitanja, a obraćaju se uglavnom zaposlenicama. Ipak su žene staloženije te bolje komuniciraju s korisnicima, mišljenja su. Često su putnici zbog nečeg i ljuti, no na kraju, govore, ipak sve bude u redu.
– Sve informacije Željeznice pružaju na info-telefonima 060 333 444, no kako su nekad postojale linije i zvalo se direktno u prometni ured, tako i dalje nudimo uslugu pružanja informacija – kažu susretljivo.
A šaljivih trenutaka ne nedostaje…
– Pogotovo stariji ljudi imaju svoje priče, tisuću pitanja i tisuću informacija pa se nasmijemo. Jedan stariji gospodin stalno zove. Sve mu stručno objasnimo, a zatim slušamo kamo putuje, s kim, njegovu povijest bolesti… Moramo imati strpljenja, takav nam je posao – smiju se obje.
Putnici i srednjoškolci su, kažu, pristojni i odgovorni.
– Općenito ludbreška djeca, a pogotovo romska. Čitaju kad idu u školu ili pišu zadaću. Svi mirno stoje i čekaju, propuštaju one koji izlaze. Policiju nismo zvali godinama – ističe Ivana.
Službenu obuću i odjeću željezničkih djelatnika čine bijela košulja, plavo odijelo i cipele. Ivani su osnovna sredstva za rad crvena kapa, zviždaljka, loparić za dnevni polazak vlakova, a lampa sa zelenim svjetlom kad je mrak.
Svi koji rade na željeznici, školuju se u Palmotićevoj u Tehničkoj školi Zagreb, pojašnjava. Školovanje za željezničkog prometnog radnika, odnosno konduktera i blagajnika, trogodišnje je zanimanje. Tehničar za željeznički promet četverogodišnji je program izobrazbe i ispravan naziv Ivaninog zanimanja za koje se, kaže, odlučuje sve više žena.
– Prosjek iznosi 80 posto, nasuprot 20 posto u korist muškaraca. Kad osoba završi taj smjer, može raditi kao kondukter, blagajnik, prometnik vlakova i skretničar. Jedino ne mogu biti strojovođa – govori.
Mnogo linija vlakova unatrag godinu dana ukinuto je zbog epidemioloških mjera, ili su revidirane jer se njima prevozi mali broj putnika. Dio vlakova vozi na skraćenim relacijama, a ponekad i kasne…
– Zbog remonta, ili, primjerice, ukoliko je u vlaku putnik koji iz Zagreba putuje za Ludbreg, dakle, u Koprivnici presjeda. Ako ima iduću vezu tek za dva sata, onda kondukter nazove pa se pričeka s polaskom kako bi se putniku izašlo u susret. Po propisu trebamo čekati 15 minuta – pojašnjava nam Ivana neke naše nedoumice.
A kroz ludbreški kolodvor dnevno prođe tridesetak vlakova. Tako je i jutros jedan, u 7.16, stigao na ludbrešku stanicu. Ukrcali smo se i provirili kroz prozor. Simpatična Ivana dignula je prometnu palicu, dala loparićem signal strojovođi za polazak i zviždnula. Mahnula je i nama, za pozdrav na odlasku.
