Nina Hudinčec ima 11 godina, a već se je pokazala kao veliki borac prebolivši zloćudnu bolest od koje je oboljela kad su joj bile tek tri i pol godine. Radi se o tumoru zvanom eozinofilni granulom desne orbite, ali nam o njenoj hrabrosti i mukama više ima za ispričati njena majka Valentina kako se Nina tih davnih dana blijedo sjeća.
– Kad se budila iz anestezije, za nju su sestre rekle da je bila jedino dijete koje su vidjeli da se smije i da je vedro jer obično svakog čovjeka sve boli, dok se djeca uglavnom bude u plaču – prisjeća se njena majka i kaže kako je na zidu uz krevet, omamaljena od anestezije, vidjela leptiriće.
Nini je to jedno od rijetkih preostalih sjećanja te se nadovezuje na maminu priču.
– Vidjela sam da se zid trga, a iz njega su izlazile meduze – vedro nam prenosi u njenom sjećanju živu sliku, danas zdrava djevojčica.
Valentina priča kako se Nina u tim teškim danima držala jako hrabro i da se nije nikad žalila.
– Ona je nama davala snagu da idemo dalje. Kod nas je pravilo bilo da nema laganja po pitanju njene bolesti. Sve smo joj najavili pa i vađenje krvi, čak i ako će biti dvaput. Kod nas nije bilo vrištanja kad dijete vidi iglu jer je ulovljeno nespremno. Mislim da joj je najveći šok bio kad su joj 45 minuta tražili venu da bi joj ju na kraju sestra i razderala. Kako su joj na odjelu za odrasle prevelikim iglama vene uništene, U Klaićevoj su joj stavili potkožni kateter na poprsju – prisjeća se s mučninom Ninina majka, dok klinceza ponavlja kako se ona toga uopće ne sjeća.
Valentina prepričava kako su Nini njenu bolest objasnili kroz likove Grica i Greca koji žive na zubićima i uništavaju ih pa se zubi moraju redovno prati, da bi ih se istjeralo van.
– Objasnili smo joj da u glavi ima Grica i Greca koje moramo uništiti i izliječiti. Tako da smo njih istjerali lijekovima van i danas ih više nema. Zabranili smo im ulaz – dosjetljiva je mama.
Doznajemo kako je bilo naporno svako se jutro buditi i putovati u Zagreb na pretrage pa natrag kući.
– Udruga Krijesnica mogla nam je osigurati smještaj, ali nismo htjeli. Ona nije bila pacijent koji bi iziskivao boravak u bolnici. Nismo htjeli da se osjeća bolesno, nego da se oporavlja kod kuće, iako smo isprva dva tjedna bili u Vinogradskoj gdje je dobila dijagnozu. Tamo smo spojili krevete i zajedno spavale, pošto sam ja rekla da svoje dijete neću ostaviti samo – prepričava nam brižna majka.
Prema njenim riječima, sreća u nesreći je bila što se granulom okrenuo prema van, a ne u unutrašnjost lubanje što bi se teško otkrilo.
– To se manifestiralo spuštenim kapkom te je liječnik isprva mislio da se radi o nekoj alergiji i nakupljanju gnoja koji bi se samo isisao van, no na kraju je iz njegovih usta izašla riječ tumor koja mi je samo odzvanjala u ušima – govori nam Valentina.
Eozinofilni granulom je tumor koji se drži na kostima lubanje te obično ima više žarišta. U 80 posto slučajeva to pogubno završi za dijete, no Ninin je srećom imao samo jedno žarište.
– Imala je tri ciklusa kemoterapije, što je podnijela iznenađujuće dobro. Nije imala jake mučnine, niti joj je jako opala kosa. U početku je tumor čak agresivno reagirao na terapiju pa ju je bilo potrebno pojačati. Nadalje, vrlo je često morala ići na magnetsku rezonancu i pretrage kostiju te će morati do kraja života ići na kontrole – opisuje nam Valentina.
Naravno, Nininu bolest najteže je podnosila majka.
– Vrlo sam teško zatrudnjela zbog endometrioze i gubitka jajovoda i dijela jajnika. Međutim, nakon druge operacije ostala sam trudna, što sam smatrala čudom. Kad mi je liječnik priopćio da mi dijete od tri godine ima tumor, oči su mi samo zasuzile i okrenula sam glavu na drugu stranu da me Nina ne vidi. Kroz glavu su mi samo letjela pitanja, zašto ne ja, zašto baš ona, dijete koje je tek počelo živjeti. Za mene je to bio preveliki šok i za njene bolesti sam smršavila 20 kilograma. Njenih prvih sedam dana u Vinogradskoj ništa nisam okusila, samo sam vodu pila – priča nam majka o svojoj boli.
Da bi stvari bile gore, Ninin otac u to je vrijeme bio na liječenju multiple skleroze u Indiji, tako da se Valentina s tom vijesti morala nositi sama.
– I tati Robertu bilo je utoliko teže što se uz vlastitu bolest još morao nositi i sa činjenicom da mu je dijete teško bolesno. Ali sve smo to prebrodili i danas se Ninina bolest smatra u potpunosti povučenom – priča nam Valentina.
Ipak, ostao je još izvjestan strah od povratka bolesti pa, kako majka kaže, sad Nina puše i na hladno.
– Kad ju zaboli grlo ili noga, odmah se uplaši da će joj se bolest vratiti i pita može li se od toga umrijeti. A i ja uvijek malo strepim. Ne razmišljam negativno, ali uvijek sam svjesna da mogućnost postoji – objašnjava Valentina.
U međuvremenu, Ninini roditelji su se rastali što je djevojčicu prilično pogodilo, ali je odmah krenula psihologici koja joj je mnogo pomogla te zbog toga i njen izbor buduće karijere ide u tom pravcu.
Valentina je sa svojom kćerkom razvila kvalitetnu komunikaciju i povjerenje te imaju svoj kutak, Nininu sobu gdje se priča o problemima.
– Kad god postoji nešto što ju muči, kaže mi da idemo na pet minuta u sobu i ondje o tome razgovaramo i riješimo. Čak i kad mi ne kaže sama, ja ju “pročitam” i uvijek na kraju pristane na razgovor – podijelila je s nama Valentina.
Nina će sad u peti razred, a za njene bolesti od kraja 2009. do 2013. godine iz škole je izostala vrlo mnogo. Zadnju godinu vrtića gotovo da i nije pohađala, a kad je krenula u školu i kad se počela oporavljati izostajala bi po dva ili triput mjesečno iz škole radi kontrole.
– Sad idem u školu redovno i dobro mi je, jedino se malo bojim novih predmeta u petom razredu. Inače, u školi idem na dramsku grupu, a bavim se i suvremenim plesom u plesnom studiju “Jump”. Kad narastem, htjela bih biti psihologica za djecu jer mi je fora to što mogu pomoći drugoj djeci – priča nam Nina.
Ova obitelj, iako sad u ponešto izmijenjenom sastavu, kroz vlastite muke i pomoć sebi, odlučila je pomoći i drugima u sličnoj situaciji. Tako su donedavna sudjelovali u humanitarnom projektu “Uz nas niste sami”, kojim se podržala akcija “Vjeruj u ljubav”, sa ciljem prikupljanja 720.000 kuna za opremanje laboratorija Zavoda za hematologiju i onkologiju Kliničke dječje bolnice Zagreb u Klaićevoj, kako bi se dijagnoze mogle donositi unutar države.
Također, zbog bolesti ove djevojčice i učestalih poziva i traženja savjeta drugih roditelja bolesne djece, nastala je i Udruga NINA gdje je njen tata Robert predsjednik, a u kojoj se i ona sama angažira kako bi pomogla djeci da se nose sa svojim malignim bolestima.
