FOTO: Oblak prašine nadvio se nad Žlebice

F

Prašina ih živcira, ali najveći problem im je kako legalizirati svoje domove

 U naselju se samo osam kuća koje imaju papire i koje su legalno prikljućene na struju, a mi ostali sami smo potegli kablove i spojili se na mrežu, ali druge nam nije bilo, bez struje se ne može živjeti – veli Željko Oršuš, predsjednik Udruge Bolja budućnost, koji se nada europskim novcima kako bi legalizirali te objekte.

Ako nastave ovako, za godinu dana nas 90 posto bude pomrlo – žali nam se Vid Oršuš, 29 godišnji Rom iz naselja Žlebice dok stojeći u naselju s ostalim stanovnicima gutamo oblak prašine. U posjet njihovom naselju krenuli smo u povodu međunarodnog dana Roma koji se obilježava iduće nedjelje, a ovu smo romsku zajednicu pronašli u katastrofalnim životnim uvjetima. Zbog iskopa šljunka koji obavljaju na šodrani Hrvatskih šuma, njihovim naseljem dnevno projuri na stotine kamiona. U njihove tvrdnje uvjerili smo se i sami. U sat vremena koliko smo proveli u druženju sa stanovnicima Žlebica, broj kamiona koji je tuda prošao nemoguće je izreći.

Ni kad ovdje ne tutnje kamioni ovi ljudi ne žive u bajci. Prije gotovo stotinjak godina njihovi su stari naselili ovo područje nadomak naselja Reka. Zemlja nije njihova pa nastambe koje su ovdje niknule nemaju građevinsku dozvolu. Bez tog komada papira ne mogu si priskrbiti priključak na komunalije.

U naselju je samo osam kuća koje imaju papire i koju su legalno priključene na struju, mi ostali sami smo potegli kablove i spojili se na mrežu, ali druge nam nije bilo, bez struje se ne može živjeti – veli Željko Oršuš, predsjednik Udruge Bolja budućnost. Nosi li udruga pravi naziv i jeli pred njima zaista bolja budućnost provjerili smo na licu mjesta.

Ako je suditi po količini prašine, buke i brzini kojom se kamioni voze, strah Vida da će ih biti osjetno manje, opravdan je.

U Žlebicama živi 38 obitelji koja u prosjeku imaju po četvero djece. Od ukupno 150 njih, 90-oro ih je muškaraca među kojima samo trojica imaju stalno zaposlenje. Među ta tri sretnika je upravo Željko, naš domaćin i glavni sugovornik. On je zaposlenik Komunalca u radnoj jedinici groblje. Njegov je susjed Ivan zaposlen u Podravki, dok je treći zaposlenik bio na radnom mjestu, ali nismo doznali kojem. Uglavnom, životari se i preživljava od socijalne pomoći i dječjeg doplatka.

Prijašnjih su se godina ljudi snalazili skupljali su sekundarne sirovine, staro željezo, ali od nedavno se ni to ne smije obavljati bez papira, pa smo imali situacija da su ih tjerali s otpada u Dravskoj i nisu im htjeli uzeti robu. Pa od čega će ljudi živjeti kad je kriza takva da ne daju posla ni običnim ljudima, a tko bi tek zaposlio nas Rome – pita se Željko. Ovaj je tjedan kao predstavnik Udruge razgovarao s Vesnom Želježnjak, obnašateljicom dužnosti zamjenika gradonačelnika, kojoj je kako kaže predložio da se za legalizaciju objekata potegnu novci iz europskih fondova za manjine.

– Znamo da je kriza i da se novaca nema, ali za takvo što ne treba opterećivati gradsku blagajnu, novac je moguće povući iz drugih izvora. Za sada smo imali jako dobru suradnju s bivšim gradonačelnikom, a nadamo se nastaviti na tom, ako ne i boljem nivou s njegovom nasljednicom – naglašava Oršuš.

Sunčan je dan usprkos prašini i jurnjavi kamiona napolje izvukao i zadnjeg stanovnika Žlebica. Još jedan razlog interesa za izlazak iz kuća bio je objektiv kamere našeg fotića.

– Brko, brko slikaj mene, slikaj mene – orilo se iz dječjih grla dok su se s nestrpljenjem postavljali pred našeg redakcijskog fotografa. Veseli i uzbuđeni da ih je netko posjetio i zanima se za njihove uvjete života. Svatko je od njih imao što za reći. Svi odreda nezadovoljni su činjenicom da ih čekaju još mjeseci življenja u prašini koja im trenutačno predstavlja najveći problem, pa nevolje koje ih inače okružuju izgledaju manje.

Ostavljamo ih u nadi da će se njihovi problemi polako rješavati i da će im budućnost zbilja biti bolja kako veli i naziv njihove Udruge. Da će kamioni prestati ugrožavati njihovo zdravlje i živote njihovih najmlađih. Preostaje nam samo čestitati im nadolazeći dan Roma u sklopu kojeg će ih prema mogućnostima darivati i lokalna zajednica, a oni ga obilježiti prigodnim programom iduće nedjelje u društvenom Domu u Reki.

MJEŠTANIMA JE VRLO TEŠKO U UŽASNIM UVJETIMA

Zlatko: Sve me svrbi, k’o da sam u logoru!

Zlatko Bogdan (21) otac je dvoje djece. Kaže kako djeca od kuće krenu čista, no putem do škole uprljaju se jer hodaju po blatnoj cesti. On i supruga mu žive s 1400 kuna koje prikupe od socijalne pomoći i dječjeg doplatka. Dvije godine unatrag radio je na javnim radovima preko Komunalca, a veselilo bi ga da ga i ove godine pozovu.

– Teško je u ovakvim uvjetima. Ne mogu ni sjesti ni jesti, sve me svrbi, živimo ko da smo u logoru – kaže on.

Nada Bogdan (32) jedna je od šezdesetak žena koje žive u Žlebicama. Ona i susjede joj dobro se slažu. Majka je šestero djece od kojih je troje đaka. Njezino domaćinstvo nema kupaonicu, higijenu održavaju uz pomoć lavora. Zbog prašine koja se stvara valja im se barem jednom dnevno oprati, pogotovo djecu.

– Imam i osmomjesečnu bebu, kaj da vam velim, veš perem jedino nedjeljom jer tad nema kamiona koji dižu prašinu pa ako ga uspijem na brzinu posušiti. Evo ima da mi već pet dana stoji u lavoru jer mi se ne isplati objesiti ga van. Djeca su mi budna već u 6 ujutro kad krenu prvi kamioni. Nemaju mira ni disati. Dođe mi za plakati – kaže nesretna Nada.

Željko: Djeci je mjesto u školi, a ne u prošnji

Suživot sa stanovnicima Reke isto je tako na dobrom nivou. Nitko nikoga ne dira, bez obzira na boju kože. Ni u Koprivnici nemaju problema.

– Ljudi su navikli na nas, znaju da smo mi iz Žlebica pošteni ljudi i da ne stvaramo probleme – kaže susjed Ivan, tajnik Udruge.

Kad se spomene pitanje prosjačenja s kojim se često susrećemo na terasama gradskih kafića Romi iz Žlebica spremno odbacuju takvu vrstu zarade.

– Nitko od nas nema takvu praksu, niti dozvoljavamo takvo ponašanje, a pogotovo ne šaljemo djecu da prose, djeci je mjesto u školi – veli Željko.

(Sonja Jurlina, Glas Podravine)