Sjedimo u uredima. Tipkamo. Po traci se kotrljaju proizvodi. Slažemo ih po redu. Šutimo. Jesmo li to željeli? Što smo sanjali kada smo se kao klinci igrali lovice, gumi-gumi i skrivača? Pogledi su nam tužni, misli su nam na moru, našem divnom moru na kojem ove godine, eto, nećemo moći guštati. Vučemo noge prema hodniku za pauzu, palimo cigaretu, ruke su nam pune žuljeva. Klinci su na faksu. Trebalo bi spremiti ručak. Umorni smo. Jesmo li to zaista željeli? Gdje su nestale naše želje?
No, srećom, postoje ljudi koji su ostvarili svoje snove. Koji žive ljubav. Ivan Krnjić, svima poznat pod nadimkom Krnja, jedan je od njih. Svoju ljubav prema glazbi gaji još od malih nogu. Oduvijek je znao da je muzika ono što ga pokreće i da je njegov smisao. I imao je sreće. Sreća. Jedna riječ. Milijun dobrih emocija. Divan život.
Uz zvukove njegovih dobrih ritmova generacije Koprivničanaca i Križevčana proživjele su svoju mladost. Plesali smo, pjevali glasno, smijali se, zaljubljivali, bili sretni, opijeni, mladi i ludi. Zaboravljali svoje brige na nekoliko sati, dana i noći. Partijali u Orinocu, Papilonu, Downtownu, Baili, Hollywoodu, Crisu, Latinu… I plakali smo, jesmo. No, dok se težak život odvijao negdje drugdje mi smo uz Krnju odrasli.
Sjedimo na terasi Orinoca, 2019. godina je. Krnja i ja.
– Prije 36 godina i 25 dana sam svirao prvi put u životu u jednoj maloj sportskoj gimnastičkoj dvorani jedne osnovne škole u Križevcima. I to davne 1983. godine. Tada sam bio osnovnoškolac, završavao sam sedmi razred. Došli su po mene doma i pitali mog tatu mogu li ići puštati muziku. Bila je to čaga od pet popodne do osam navečer. Tamo su me neki ljudi snimili i pozvali da sviram u jedinom klubu koji je tada bio u gradu, a zvao se A 13. Kasnije sam počeo svirati i mnogim drugim klubovima, recimo Downtownu kojem sam ja dao ime 1996. godine – prisjeća se Krnja dok uvlači dim cigarete i smije se, sretan je.
On je dijete disca, a kasnije se pojavio house i ostao najdraži. No, evo kako je zapravo sve počelo. Od kuda su krenuli snovi jednog klinca.
– Prvu muziku koja me dotakla na mene je prenijela moja mama krajem 70-ih. Ona je slušala disco muziku. Imala je mali gramofon i singlice, stalno je doma slušala Eruption, Abbu… Kada je ona kuhala ručak ja sam si postavio stolice kraj nje i lupao po njima s kuhačama u ritmu glazbe. To su prizori koje nikad neću zaboraviti – govori mi ozbiljno, sjetno.
Iz cipela ga je svojedobno izuo jedan bend.
– Početkom 80-ih pojavio se bend koji se zvao Yazoo. Kada sam ja njih čuo to je bilo to. Obožavao sam ih. Vince Clarke bio je član Depeche Modea i on je s njima napravio Just can’t get enough. No, on se zbog neslaganja s ekipom povukao i osnovao Yazoo. Našao je pjevačicu Alison Moyet. Bolju od nje nije mogao naći. Mene su oni toliko zgromili da sam rekao kako moram nešto s muzikom raditi u životu – i počelo je.
Na tulumima na koje je kao klinac izlazio s frendovima i na njima puštao glazbu, stalno su slušali njihov prvi album. S tim je zapravo sve krenulo.
– Slušali smo isključivo stranu glazbu. Pop, disco. U tome smo stvarno uživali. Bili smo u stanju cijelu noć slušati jednu ploču bez prekida – rekao je.
Danas, kaže, ne zna kako tulumi izgledaju.
– Nema me nažalost na takvim zabavama. A i tulumi su vikendom kada ja radim. Ne sjećam se kad sam zadnji put bio na nekom tulumu. Ali, glazba se polako vraća. Imam dojam da ljudi koji stvaraju glazbu nemaju previše ideja jer se sve vraća. Mlada publika danas ne razumije i ne prepoznaju neke stare stvari. Danas se sve lijepe na neke stare hitove. Disco se ponovo vratio u novom obliku. Rijetkost je neka nova dobra stvar. Ništa ključno u glazbi se nije dogodilo već 30 godina. No, to je moje mišljenje, svatko ima svoj ukus – zaključuje.
Krnju možemo povremeno čuti i na radiju te za sebe voli kazati da je i radijski čovjek. Iz tog aspekta, ali i iz perspektive DJ-a koji radi jako dugo ne zamjera nikome što koriste stare pjesme. Njemu je to čak simpatično i drago čuti. Voli znati da se netko sjeća. Poznati producenti i DJ-evi u svijetu koji su otprilike njegova generacija vratili su se, kako kaže, u prvu polovicu 80-ih godina i koriste te pjesme.
Danas, međutim, su vremena takva da ne možeš svirati negdje, a da nemaš unaprijed dogovoren žanr.
– Kao DJ stvarno svašta sviram, funk, disco, house, techno …. Kod nas u Hrvatskoj se po klubovima svira ono što ljudi najviše vole pa podilaze publici ispunjavajući njihove glazbene želje. To nije posao DJ-a. Njegov je posao da sam odabere najbolje od glazbe i zabavi publiku svojim odabirom. Veliki sam protivnik toga da DJ mora svirati po željama. Pripreme DJ-a trebale bi trajati dosta dugo. Sjednem u sobu gdje mi se nalazi sva glazba, kopam po pločama i razmišljam tko će doći te prilagodim prema tome, ali i ono što bih sam htio ljudima prezentirati. Nikad ne idem za zicerima jer je toga i previše. Danas ima DJ-a u Hrvatskoj više nego branitelja. Svi sviraju isto, ali ja volim raditi nešto drugačije. Najgore što se DJ-u može dogoditi da na svirku dođu neki ljudi koji su pali doslovno s Marsa i ne pripadaju tom ambijentu, a očekuju da se sve u klubu događa zbog njih – ističe.
Što se tiče elektronske glazbe najbolje su mu 80-e godine.
– Tada je ona i nastala otprilike. Disco su nekad krajem 70-ih svirali živući glazbenici sve dok se nisu pojavili ljudi koji su mene osvojili. Tipa Patrick Cowley, Bobby Orlando, Vince Clarke… Tada su se pojavile klavijature i ritam mašine – kaže. Revolucija je počela, donijela nam je pregršt divne i nezaboravne glazbe koja je kasnije evoluirala u house i techno sa svojim podpravcima – dodaje.
Kaže da ima bezbroj ploča koje su mu neizmjerno drage.
– Ne znam što bih izvojio. Yazoo naravno i američka, San Francisco ekipa, čarobni Patrick Cowley koji je nažalost premlad preminuo a mogao nam je još mnogo toga podariti. Danas volim odličan house, makar je more izvrsne glazbe. Većinom su to izvođači i producenti koji bljesnu i nestanu vrlo brzo. Od domaće glazbe sam uvijek volio Dinu Dvornika. Njega sam uvijek volio više nego bilo što drugo. Osobno smo se upoznali, ružili dva puta skupa, svačega je tu bilo. Izgubili smo najvećeg od najvećih. Strašno sam volio i Songkillerse, oni rade i dan danas – priča Krnja.
On već 36 godina svira svugdje gdje stigne. No, svi znamo gdje je zapravo ova priča počela.
Koprivnička priča je počela u kultnom klubu Papillon početkom 1990. godine. Općenito sam u Koprivnici proveo najljepši dio svog života. Iako sam rođeni Križevčanin, Koprivnica je moj grad. Tu me ljudi vole i ja njih volim, publika je fantastična uvijek bila i dobro smo se slagali. Nikad nisam imao nikakvih problema. Tamo sam radio godinama. Bilo je predivno, čak smo i rat preživjeli, a radili smo i kada su bile uzbune. Tada smo radili po danu jer se po noći nije smjelo. Sve smo to preživjeli. Poslije sam svirao u Capronci, pa u prvom Hollywoodu, Orinocu. Sjećam se i Baile, jednog malog i prekrasnog kluba s lijepom pričom. Ali, svirao sam i u Njemačkoj, Nizozemskoj, po našoj obali – prisjeća se.
Posebno naglašava da Orinoco ima strašno dobru priču.
– To je bila prava zabava. Ljudi danas više nemaju naviku petkom izlaziti van. U Orinoco se petkom nije moglo ući unutra. Nevjerojatno, svirali smo techno i house. Bila je to snažna i jaka muzika, ti ljudi su živjeli glazbu. Samo su čekali vikend da donesemo neke nove ploče – priča.
Kaže kako je klupska scena nastala u malim klubovima tipa Orinoco.
– U zadnjih 20-ak godina smo doveli toliko mega festivala i projekata koji su uništili klupsku scenu. To se sve pretvorilo u tvornicu para. Svaka pomama za novcem ne traje dugo i to se pokazalo onako i kako sam prognozirao. Sve to skupa pada u vodu i polako se sve vraća u male prostore i klubove gdje je održivo – rekao je.
Vinil je njegov život. Preferira analognu tehnologiju.
– Ja sam old school dijete. Nemam ništa protiv digitalnog puštanja muzike. Čak i ja to koristim s novom glazbom jer neka izdanja ne postoje na vinilima. No, ja sam zaljubljenik u ploče i gramofone. Tako sam počeo i dan danas držim se toga – rekao je odlučno.
Danas su DJ-i pod pritiskom vlasnika lokala, promotora i ljudi, navodi.
– Kao da nisu sigurni u to što rade. Smatram da je DJ taj koji piše priču, crta sliku koja traje cijelu noć. Pod cijenu da nikad ne sviram više u tom klubu, nitko mi neće govoriti što da sviram, sam radim repertoar ali uvijek dajem sve od sebe – ističe.
No, smatra da mlađe generacije ipak uživaju u elektronskoj glazbi.
– Pojavila se sad baš generacija maturanata koji su me iznenadili. Zapravo sam šokiran jer sam u zadnjih 10 do 15 godina primjetio da mlađe generacije baš nisu u tome. Najnovija generacija mladih me ugodno iznenadila. Oni jako dobro poznaju i staru glazbu, obožavaju house i techno. Vidi se pomak – optimističan je.
Krnja i danas ima svoju publiku. Uvijek će ju i imati.
– Drago mi je da ljudi dolaze gdje god sviram. Uvijek se dobro zabavimo. Čak i danas dođu neki ljudi koji više ne izlaze van dođu kada ja sviram. Kada se vidimo izgrlimo se i izljubimo. Sve je to jedna lijepa obiteljska priča. Nemam ružnih iskustava. Ne slušam želje ljudi, ali i ne dolaze baš. Imaju respect i znaju da gdje god sviram imam svoju priču, da sam pripremljen. Ne odstupam nikad od toga, ne šaram s glazbom. Svi su dobrodošli, a oni koji to ne slušaju bolje da ne dolaze, da se ne muče – objašnjava.
Svako malo se iskopa neka fotka ili priča.
– Ljudi me zaustave. Pogotovo kada se nađem sa svojim vršnjacima dva do tri puta godišnje. Sjetimo se neke pikanterije od vremena kada sam počeo svirati, smijemo se do suza – priča.
Za nas je on jedan, jedini i neponovljivi. Volimo ga svi i uvijek nam je drago čuti njegovu muziku. No, imao je priliku da ga čuje cijeli svijet. Ali je odbio.
– Davno smo u Koprivnici ugostili dva DJ-a s Ibize i dobio sam ponudu da odem tamo. No, odbio sam to zbog privatnih obaveza. Malo mi je žao zbog toga, tko zna gdje bih bio sad. Eto, sad je malo prekasno za takvo što. Bio sam uzbuđen i želio sam to, no nekako se nije sve poklopilo. To bi nosilo neke druge stvari za sobom i odlučio sam da neću ići. Ne znam jesam li pogriješio, nikad to neću znati. Možda da sam otišao ne bih se nikad ni vratio. Ne bih imao djecu ovakvu kakvu imam. S ovim što imam sam zadovoljan i to ne bih mijenjao za ništa drugo – rekao je.
Kada sam ga pitala s koje tri riječi bi opisao sebe, odgovorio je bez puno razmišljanja.
– Glazba, glazba i glazba.
– Glazba je moj svijet oduvijek i tako će biti. Idem tri do četiri puta tjedna na kardio vježbe čisto zbog zdravlja. Kompenziram vikende koje provodim u zadimljenim i mračnim prostorima. Sport volim gledati, ali se njime ne bavim. Ne znam kartati. Ne lovim ribe. Makar mi kažu da je to fantastično za opuštanje – kaže.
No, ipak, s druge strane postoji jedan drugi, poseban i divan svijet jednog DJ-a, obitelj.
– Volim svoju djecu, imam dvije djevojčice. Jedna ima 17 godina, a druga sedam. One su smisao života. To je ono najvažnije i najljepše što se čovjeku može dogoditi. Volim ih strašno i one vole mene. Ne silim ih, ali one zaista vole glazbu. Starija je sad u fazi da me traži da joj pustim house, a trenutno između ostale glazbe sluša i neke korejske bendove. Manja sad sluša Michaela Jacksona, Billie Jean joj je sve trenutno – smije se.
Supruga mu je učiteljica, predaje razrednu nastavu, a predavala je i glazbeni.
– Glazba nas je spojila. Upoznali smo se na gaži. Sa svim svojim curama upoznao sam se na gažama. Mene se može naći tako gdje je muzika – priča.
Na pitanje planira li se ikad prestati baviti glazbom dao je zanimljiv odgovor.
– Jednom mi je jedan frend dj rekao: Ti ne smiješ prestati svirati, ti si kao Keith Richards iz Rolling Stonesa. Vas dvojica kada prestanete svirati, gotovi ste. Doslovno cijeli život bavim se glazbom, ne znam što bih radio da prestanem. Glazba predstavlja moj život. Da se opet rodim, sve bih napravio isto. Život kroz glazbu do sada mi je protekao super. Imao sam lijep život. Svi smo bili i još uvijek su zdravi, što je najvažnije. Kćeri su odlikašice, divna su djeca. Nema ni jednog detalja koji bih promijenio, nemam neostvarenu želju – priča čovjek koji živi svoje snove.
Sada Krnju možemo slušati svugdje. On ne staje svirati.
– Križevci, Koprivnica, Varaždin, Zagreb, obala. U Koprivnici sam u Orinocu i u Vintageu. Okuplja se staro društvo. Lijepo je – kaže.
Ipak, žali za prošlim vremenima.
– Uf. Dobro pitanje. Jako se teško mirim s tim da godine prolaze. Moji vršnjaci to tako ne doživljavaju. No, smatram da se nekad živjelo kvalitetnije, bezbrižnije, ljepše i s puno više ljubavi nego danas. Sada smo svi u kaosu, brzinama, medijima. Život nam se preselio na društvene mreže. Evidentno je da smo se malo pogubili u životu. U srcu i dalje živim u prošlim vremenima. Te 80-e su najljepše godine kada nije bilo ni brige ni pameti. Nismo bili zaduženi ni opterećeni, nismo imali puno, a glazba nije bila svima dostupna. Nigdje se nije mogla čuti nova glazba osim u klubovima. Danas što god otvoriš, imaš sve. Teško je ljude impresionirati, no još se može – naglašava.
Životom je zadovoljan, čvrsto stoji na zemlji, a iz svake rečenice se da iščitati kako je riječ o osebujnom čovjeku s usađenim istinskim vrijednostima.
– Imam divne prijatelje, kolege DJ-e, prijatelje koji sa mnom dugi niz godina. Ispratio sam jako puno ljudi u novi život. Poudavale su se, poženili, pa su prestali izlaziti. Puno generacija sam ispratio u mirovinu. Svi me rado vide, kada se sretnemo sve pršti od emocija, popijemo koju, izgrlimo se i izljubimo. To je zapravo ključ svega. Publika je sve. Ljudi koji te razumiju, žele i shvaćaju tvoju priču najvažniji su u karijeri svakog DJ-a – rekao je.
Danas razmišlja da napiše knjigu. Kaže da se toliko toga dogodilo da se boji da će ostati samo u pričama.
– Mjesec dana mogu pričati što se sve događalo na putu do gaže i natrag. Recimo, jednom prilikom sam išao ujutro kući iz Capronce, vani je bilo minus 25 stupnjeva. Snijeg se smrznuo na cesti, a na pola puta do Križevaca se stablo srušilo na cesti. S druge strane je došao auto koji isto tako nije mogao proći. Čovjek se popeo na stablo i zamolio me da mu pomognem ženu prenijeti preko jer će uskoro roditi. Prebacili smo ženu preko stabla k meni u auto, na zadnjem sjedištu su mi bili gramofoni jer uvijek pazim na njih. No, ovog puta sam ih s nogama gurao samo da ih maknem i da pomognemo ženi. Uspjeli smo stići u rodilište, nosio sam ju u lift i stavili smo je na krevet, a ona je u tom trenu rodila – priča Krnja i smije se.
Bilo je jako puno tih priča svih tih godina …
Uzbudljiv život. Bez puno rizika. Ali, sretan život. Što je više potrebno? Čovjek koji je ostvario svoj san, počeo ga živjeti. I nije prestao. Kada ga vide, ljudi su sretni. Prisjete se lijepih trenutaka, vremena kada se smijati bilo lako, plesanje kada je bilo dio života. Vremena ljubavi, dobrih ritmova. I priča. Priča od kojih nam suze navru na oči od smijanja. I tulumi. Nezaboravni tulumi. Zabavne noći. Stare stvari. Ruke u zraku. I Krnja negdje u zadimljenom ćošku kluba. Kako ono pjeva Daleka obala? Jer osamdesete su bile godine, kad smo stalno svirali, kad smo stalno skupa bili mi. A tako je i danas.
