Nek se javi onaj kome na igralištu nije došla košarkaška lopta u ruke i da u tom trenu nije pomislio – ‘evo trice ko iz NBA, ova mi ulazi, ja sam Jordan’. I baciš loptu i ona leti, ti ju gledaš, gleda ju ekipa s igrališta, ljudi u prolazu gledaju, tete iz dućana ne otkucavaju robu već gledaju tvoju loptu, ptice stoje u zraku i gledaju, a ti si misliš ‘jesam ja možda trebal’ bit’ košarkaš, kak lijepo ova leti..’. I traje to maštanje cijelih sekundu i pol dok lopta leti prema obruču.
A onda (ne)očekivani obrat. Lopta proleti, ne dira ni tablu, ni obruč, ni mrežicu, već ju ideš tražit u travu iza igrališta. Nestao je pokoji maslačak, al to se ne nažalost ne broji k’o poen. I tako u trenu ode košarkaška karijera, počinje zaje*ancija ekipe s igrališta i čekaš koji dan da svi zaborave i da pokušaš opet. No, nekima je ta lopta i ušla u koš. Oni danas igraju košarku. Evo priče s jednim od njih.
– Volim trice, najdraže mi je zabiti tricu, puno sam ih zabijao i prošle i ove sezone – rekao je on. Protiv Bjelovara ih je ove sezone zabio devet komada, što je 27 poena.
Prvo je krenuo s nogometom, tamo je proveo dvije godine. Đurđevčanin Zoran Jančijev imao je 12 godina kada je na poticaj najboljeg prijatelja počeo haklati ispod obruča. U domaćoj đurđevačkoj Mladosti počelo je brušenje košarkaških vještina koje nije stalo do danas, samo su se tijekom godina mijenjali klubovi.
– Prvi trener bio je Zdravko Rupnik, a zatim je uzde u svoje ruke uzeo Danijel Domišljanović, današnji ravnatelj Osnovne škole Đurđevac, inače profesor TZK. On me je sve naučio. Nikad nisam propustio trening, to je stvarno bilo rijetkost. Dvije godine proveo sam u seniorima Križevaca, nisam propustio nijedan trening. Uvijek sam imao potporu roditelja, kad god sam nekaj zeznul’ sve se je branilo, ali na trening sam smio ići – prisjeća se Zoran sa smiješkom.
U đurđevačkoj Mladosti prošao je sve mlađe kategorije i zatim je otišao na dvije godine u Križevce, bilo je to 2009./2010. godine. S njima je osvojio Drugu ligu i igrao kvalifikacije za Prvu ligu koju je naposljetku izborio, ali nije doživio.
– Ulaskom u Prvu ligu došli su novi igrači, novi trener i rečeno mi je da neću dobiti previše prilike. Zahvalio sam se, odlučio sam da je bolje igrati nego sjediti na klupi – prelomio je i pogodio.
Iz križevačkih dana pamti utakmicu protiv Cibone za koju su tad igrali Giriček, Stipčević, Radošević i drugi. Iako prijateljska, kaže da je to druga dimenzija, poseban doživljaj.
– Najviše se osjeti po dodavanjima, to su prava muška dodavanja koja su brza. Pogodi on tricu, pogodim ju i ja, ali kod dodavanja nas nije bilo. Da se mi danas tak’ brzo dodamo, gledali bi nas zašto se napucavamo. Neupitno je da imaju snage više, da su cijeli život u profesionalnom treningu – prisjeća se Jančijev.
Nakon Križevaca vratio se u Đurđevac gdje je bio do prije dvije sezone, sve dok seniorska ekipa nije prestala s natjecanjem, što mu je jako žao. Nije bilo mogućnosti napraviti momčad koja bi bila konkurentna, nedostajalo je domaćih dečkiju. Virovitica ima igrače, ali ne može riješiti financije, dok je u Đurđevcu obratno. Ipak, stvari idu na bolje, s mladima se radi i kroz koju godinu seniorska košarka mogla bi se vratiti u Đurđevac.
– Kad sam ja bio mladi igrač, bio sam uzbuđen što sam uopće u zapisniku, a kad sam dobio koju minutu – sedmo nebo. Sada nažalost nema dečkiju koji bi zaigrali, a ne sjedili na klupi – govori on.
Sada je igrač Koprivnice i tamo mu ništa ne nedostaje. Zajedno s prijateljem Vladom Beljanom nosi igru Koprivnice i u ovoj sezoni ostvarili su sjajne rezultate. Koprivnica nikad nije pak imala seniorsku ekipu, odnosno nedostajalo je kvalitete.
– U prvoj sezoni smo se još uigravali, a ove sezone završili smo treći. Izgubili smo samo od virovskog Podravca i Međimurja koji su ispred nas. Svi su u klubu prezadovoljni. Rezultati su iznad očekivanja. Sezona je završila sredinom trećeg mjeseca, a stanka je do sredine listopada. To je malo neugodno, veliki je vremenski period bez natjecateljskih utakmica – izjavio je Zoran koji ujedno vrlo uspješno obnaša i dužnost gradskog vijećnika.
Sretno je oženjen, supruga Ana podarila mu je dvogodišnju kćer imena Nia i ona je cijeli njegov svijet. Voli ju više nego sve trice ovoga svijeta, nemjerljivo. Sve bi dao za nju, govori u trenu. Svaku priliku iskoristi kako bi proveo vrijeme s obitelji.
Zoran danas navršava 33 godine, a s košarkom ne prestaje. Igrat će sve dok ga tijelo služi. Ozljede mu ne prave probleme, njih nema, a kad prestane s košarkom rekao je da će razmisliti o trenerskoj poziciji. Tijekom razgovora nije nam htio otkriti tajnu kako zabiti tricu, stoga maslačci oko igrališta i dalje strepe od mojih ‘kifli’. Sretan rođendan! 🙂
