Dražen i Sanja Gudić oduvijek su znali kako žele imati više djece, no da će ih imati devet, to u onom trenutku kada su se upoznali nisu ni slutili. Nije Sanja slutila niti da će živjeti u malom selu Povelić kraj Križevaca, ali ljubav ne pita i ne bira, zato je i lijepa. Sanja i Dražen, oboje 40-godišnjaci, imaju devetero djece, najstariju kćer Vanesu dobili su prije 16 godina.
– Danas-sutra kad porastu bit će lijepo dok se svi sastanu pa sjednu na obiteljski ručak – rekao je tata Dražen na samom početku.
Život u Poveliću je lijep, govori nam Sanja koja je u muževu kuću došla iz Bjelovara. U obiteljskoj kući žive i s Draženovim roditeljima, bakom Zdenkom i djedom Vilimom. Sanji se sviđa mir i dovoljna udaljenost od grada, ne može ni zamisliti kako bi funkcionirao njihov život u stanu neke zgrade kad bi svi počeli u isti tren raditi ili pričati. I da, uistinu, prostranstvo njihova dvorišta i činjenica da žive u ovom malom selu izgledaju idilično za odrastanje ovako velike obitelji. S obzirom na to da Zdenka i Vilim ne potječu iz velikih obitelji, sami nisu ni slutili da bi njihov sin Dražen jednog dana imao ovoliko djece, no iako nisu to ni slutili, sada ne mogu zamisliti drugačiji život od ovoga.
– Posla s djecom je puno, kuhanje, spremanje u školu, pospremanje za njima i tako iz dana u dan – govori nam baka Zdenka, no napominje da joj još uvijek, iako godine idu, nije teško. No, ipak, kad djece nema kod kuće, paše njima i malo mira, kratko i jasno nam je to dočarao djed Vilim.
– Dobro je, jako je dobro, odmori se čovjek malo – govori kroz šalu Vilim.
Gleda nas Vanesa sa strane svojim znatiželjnim očima i kovrčave kose dok se mi pitamo kako joj je bilo odrastati sa sedmero braće i kako joj je bilo proživljavati svoje pubertetske dane bez sestre s kojom bi mogla dijeliti male slatke tajne. No, Vanesi ništa nije nedostajalo.
– Nekad su mi stvarno išli na živce, ali navikla sam se i u najvećoj gužvi i buci koncentrirati kad sam morala učiti – govori Vanesa, odlikašica i mlada cura koja je, kako kažu njezini roditelji, a i ona sama, drugačijih interesa od ostatka obitelji. Poljoprivreda kojom se bave njezini roditelji te djed i baka s kojima žive Vanesu ne zanima, nikad pretjerano ni nije. Uvijek se fokusirala na školu i razmišljala što bi željela biti jednog dana. Svojevremeno je željela biti doktorica, no odustala je od toga, a trenutno pohađa školu u Bjelovaru te kroz tjedan tamo i živi.
– Nisam htjela medicinu, a opet nisam htjela ni u obrtničku školu i tako sam izabrala Upravnu školu u Bjelovaru, htjela bih možda upisati Pravni fakultet, ali ne znam, još sam mlada, idem u drugi srednje, moram vidjeti hoće li mi se dati tako puno učiti – rekla je Vanesa, svjesna činjenice da se čovjek s godinama i kako odrasta mijenja.
Odrastaju i Lara koja ima godinu i pol, petogodišnji Ivan, sedmogodišnji blizanci Jakov i Patrik, desetogodišnji Valentino, Antonio koji ima 12 godina, godinu dana stariji Krešo i Marko koji je navršio 15 godina.
Obitelj Gudić bavi se poljoprivredom, odnosno proizvodnjom i prodajom mlijeka, a ostatak mališana, svatko na svoj način, pomaže im u tome, barem oni koji nisu još u pelenama. No, ne voli svatko od njih iste stvari, to nas naravno ni ne čudi. Petogodišnji Ivan još uvijek je zaigran, Jakov i Patrik, iako blizanci, vrlo su različitih karaktera. Jedan je spreman roditeljima pomagati u svemu, drugome je sve naporno, objašnjava nam tata Dražen.
Valentino je dijete s posebnim potrebama, dijete koje je neizmjerno sretno no, igrom života, u određenim trenucima ne pronalazi prave načine kojima bi se izrazio i kojima bi znao reći što želi, što ga tišti. Njegovi roditelji i dan danas još uvijek traže medicinsko objašnjenje i pokušavaju saznati što je točno Valentinu koji pohađa Centar za odgoj, obrazovanje i rehabilitaciju Križevci. Krešo pak obožava kuhati, i koristi slobodno vrijeme kako bi pomogao mami ili baki u kuhinji, pomaže peći kolače, voli raditi palačinke, pripremati roštilj. Marko nas sa strane gleda i objašnjava nam kako voli biti vatrogasac, kako voli sport. I da, uistinu, pričaju nam roditelji kako je Vanesa prva koja je postala mala vatrogaskinja i s godinama je sve, osim Sare koja je još u pelenama, uvukla u to. No, s obzirom na to da je nakon Vanese Marko najstariji, na sebe je preuzeo dužnost čuvanja braće i male Sare.
Dečki malo manje čiste cijelu kuću, no majka im u jednome ne popušta. Sobe im uvijek, ali uvijek, moraju biti čiste, a da bi bile čiste o tome se svi skupa moraju brinuti i ne opterećivati majku s time. A kad nema Vanese, Marko je taj koji pomaže u čišćenju cijele kuće.
– Pometem kaj treba, pospremim čisti veš, stavim na pranje prljavo rublje. Čuvam ove mlađe. Često se čude svi kaj nas ima toliko, pa ih zanima je li znam svima imena, većini je fora kaj nas je tak puno, ali nekad sam si poželio da nas ima dvoje, a onda si pomislim da bi bilo dosadno da nas je manje – kaže Marko.
Često se i Vanesa prilikom upoznavanja novih ljudi suočava s raznim iznenađenjima od strane istih, jer čudno je svima, priznaje nam Vanesa, dok im kaže koliko veliku obitelj ima.
– Netko tko nema brata ili sestru često mi zna reći kako je nama super i kako nama nikad nije dosadno – objašnjava Vanesa i domeće kako se i sama s time slaže.
Valentino nas kroz čitav razgovor časti osmijehom i zagrljajima, dotrči do nas pa nam da pusu pa nestane i tako u krug. Iako je dijete s posebnim potrebama, Sanja i Dražen nam govore kako s njim problema nemaju. Taj desetogodišnjak, koji je visinom prerastao i stariju braću, u sebi čuva veliku količinu dobrote.
– Nije zahtjevan, skroman je, ne traži puno. Ponekad ipak ne znamo što mu treba, ali pokušavamo na razne načine to iz njega izvući. Ponekad se zna dogoditi da mu pričamo, a ne znamo je li nas čuje, no probleme ne radi, dobar je dečko. Još uvijek odlazimo u Zagreb kako bi saznali od čega boluje, ono što sami vidimo jest da se za razliku i od puno mlađe djece, teško izražava – govori Dražen.
Mama Sanja po prirodi je mirnija, tako da tata Dražen češće ima zaduženje smiriti neke vatrene situacije, kojih lagati se nećemo, ima u svim bratskim ili sestrinskim odnosima. Igra, trka po kući, igranje lovice, neizbježan mobitel, a ponekad i neizbježna svađa oko njega, devet različitih karaktera, koji još odrastaju, na istom mjestu.
– Red se mora znati, ne, znači ne i tu rasprave nema. Nije lako ponekad, neki vole pomoći, nekima i tisuću puta kažemo pa ništa. Ono što im je svima ipak zajedničko jest da najtišeg ipak nema – govore nam Sanja i Dražen kroz smijeh. Iako najtišeg nema, neizmjerne ljubavi u ovoj kući ima. I poštovanja i međusobnog pomaganja.
O desetom djetetu u ovom trenutku ne razmišljaju, ono o čemu razmišljaju je budućnost njihove djece. Upravo zato iz dana u dan im ponavljaju i uče ih kako su znanje i rad itekako potrebni da bi bilo koji čovjek uspio u životu.
– Škola se mora završiti, ali moraš biti i dobar radnik. Škola bez volje za raditi ne znači ništa, jer nitko te neće htjeti ako ne želiš raditi – gotovo svakodnevno im tata Dražen govori. Policajac, pravnica, poljoprivrednik, “nemam pojma”, neki su od odgovora koje smo dobili kada smo priupitali klince što bi htjeli biti kad odrastu.
– Danas-sutra kad budeš imao ženu, nemoj da vidim da ništa ne radiš, da ti veš nije složen, nemoj da kažeš da te mama nije naučila to. Treba ih naučiti životu i da nije na ženi da sve radi – jasna je majka Sanja.
– Da budu dobri i da izrastu u dobre ljude, kuda god da odu neka nas učine ponosnima – rekli su za kraj djed Vilim i baka Zdenka.
