U školske će klupe sutra će sjesti 1045 podravsko-prigorskih prvašića.
Jedan od njih je i Rafael Barač iz Koprivnice koji kreće u Osnovnu školu Đuro Ester. Novim životnim izazovima, nakon vrtićkih dana, posebno se veseli.
Obitelji Barač ovo je prvi školarac, a prve informacije o tome što sve jednom prvašiću treba majka Adriana Barač dobila je od sestre Jelene Šuster pa je bilo lakše krenuti s pripremama.
– Moj Rafo se jako veseli školi i cijelo ljeto ispituje kada će krenuti. Knjige smo naručili u lipnju, a došle su početkom kolovoza. S obzirom na to da će po prvi put krenuti u školu, prvo smo morali opremiti sobu sa stolom za pisanje, ormarićima i policama. Iskreno, sve skupa, s time i opremom za školu, torbom, pernicom, knjigama… Potrošili smo oko 5000 kuna – kazala je A. Barač.
Komplet knjiga za prvašića s omotima košta nešto više od 700 kuna. No, s dodatnim zbirkama potrebnima za nastavu, i dodacima za vježbanje čitanja i pisanja, cijena dođe i do 1000 kuna. Toliko je i obitelj Barač potrošila.
– Torbu smo htjeli kvalitetniju i anatomsku pa smo ju platili 600-tinjak kuna. To je iskreno, neka sredina jer torbe su jako skupe, pogotovo te kvalitetnije. Malo je puno, ali eto. Ima onih koji si ne mogu priuštiti ni ovo, a ima i onih koji kupuju i skuplje. Svatko prema svojim mogućnostima. No, na torbi ne treba štedjeti jer je bitno što manje opteretiti kralježnicu djeteta. Bilježnice nismo kupili jer su nam rekli da će nas dočekati, da nam ih Grad poklanja pa smo tu malo uštedjeli. Pernicu je koštala 89 kuna – kazala nam je Adriana Barač, majka.
Na odjeću – na tenisice za školu, na papuče za po unutra, potrošili su oko 700 kuna. Cijene svega iznenadile su ih, vjerojatno kao i svakog roditelja koji je po prvi put krenuo s opremanjem djeteta za školu.
– Cijene su dosta napuhane, ali nemamo izbora. Moramo ih opremiti. Kupili smo mu i mobitel tako da se može javiti jer će od kuće do škole putovati autobusom, s obzirom na to da živimo na Podolicama. Vremena su ipak drugačija, nego kad smo mi išli u školu. Prvih tjedana ću ići s njim, dok se ne uhoda i stekne sigurnost pa da vidimo kako ide to s autobusom. No, ne bi trebalo biti problema jer je Rafael odgovoran pa sam mirna – priča nam njegova majka.
I dok maleni prvašić ne zna što ga čeka, njegovi roditelji Adriana i Dragan Barač ipak se pribojavaju tih školskih obaveza koje njihovog sinčića čekaju.
– Znamo da gradiva ima puno. Mislim da se prerano počinje djecu forsirati s tolikim obavezama, već i lektiru moraju čitati. Sjećam se da dok smo mi išli u školu to tako nije bilo. Srah me matematike jer sam je se ja grozila, no Rafaelu dosta dobro ide. Ma zna zbrojiti kune kada treba – kaže nam kroz smijeh.
Žalosti ih što po prvi put ove godine na vratima škole nisu izvješena imena učenika po razredima, s imenima učiteljica. Zbog nove uredbe o zaštiti podataka, ta tradicija se očito morala ukinuti.
– Ne znamo tko je učiteljica, s kime ide u razred. Malo smo zbog toga tužni. Mislim da je to malo pretjerano. Sjećam se da sam tada jedva dočekala saznati s kim idem u razred. Sada nam malo fali to veselje, tako da ćemo u ponedjeljak saznati kada će nas prozivati s kime ide u razred i tko će mu biti učiteljica – priča nam majka Adriana.
Rafael nam se pohvalio da zna čitati i pisati, naučio je s pet godina, a naučila ga je majka Adriana. Otkrio nam je i da mu se od svih knjiga najviše sviđa ona iz prirode i društva.
– Sviđa mi se i škola. Veselim se krenuti. Ići ću i na rukomet, to će mi biti izvanškolska aktivnost – kaže nam on svoje planove.
Ono što pak obitelj Barač jako priželjkuje je nova škola na Podolicama. Puno bi im značila s obzirom na to da žive u tom koprivničkom kraju.
– Puno je djece, škola bi bila lijepo popunjena. Nama bi škola onda bila samo na 200-tinjak metara od nas. I još k tome ima dosta mladih obitelji koje su doselile u taj dio grada baš zato što su očekivali da će se izgraditi škola, no eto, ništa od toga. Voljeli bi da taj projekt konačno zaživi – zaključuje A. Barač.
