Mia Gogea, 48-godišnja Rumunjka sa stalnom adresom u Hrvatskoj, u Imbriovcu živi već devet godina. Prije 20 godina prvi puta je došla u Hrvatsku kako bi posjetila sestru, igrom slučaja upoznala je i svog poslovnog partnera te narednih 11 godina živjela na relaciji Rumunjska – Hrvatska. Zatim je sedam godina radila je kao udomiteljica, a prije godinu i pol odlučila je pokrenuti svoj posao te otvorila Obiteljski dom za starije i nemoćne osobe čija je prednost, kako Mia kaže, to što je malen. Trenutno ima 10 štićenika, a maksimum koji može primiti u Domu je 11 štićenika.
Žena koja je proputovala gotovo cijeli svijet, koja je, kako nam sama govori, živjela u gotovo svim dijelovima Rumunjske, odlučila se skrasiti u Imbriovcu, prvenstveno radi ljubavi, a potom i radi posla. S bivšim partnerom Milanom vodila je hrvatsko-rumunjsku firmu, odnosno trgovačko poduzeće koje se bavilo uvozom i izvozom i upravo je s tim poduzećem imala priliku surađivati s poduzećima iz raznih dijelova svijeta. Punih 14 godina vodila je tako firmu Mia-Mil Import Export, no kako nam sama govori, svaka priča ima svoj početak i kraj, pa je tako i toj priči došao konac.
– Ah, za kaj svi idemo po svijetu, za posao i za ljubav – s osmijehom ukratko objašnjava Mia. No, istina je da u Hrvatskoj uživa i da je u njoj našla svoj novi dom. Nije znala niti jednu jedinu hrvatsku riječ, ali u roku mjesec dana po sluhu je uspjela naučiti osnovno kako bi se mogla sporazumijevati s ljudima.
Mia je danas i prevoditelj na sudu i policiji. Također, potpredsjednica je Udruga Rumunja u Republici Hrvatskoj, te kako nam govori, na razini Hrvatske ova udruga je vrlo aktivna pa tako Mia često odlazi u Ambasadu u Zagreb na razne aktivnosti.
Inače, prije nego se Mia upustila u poduzetničke vode, osam godina je u Rumunjskoj radila u sirotištu s djecom s posebnim potrebama. Po struci je psihopedagog. Za sebe kaže da i danas radi ono što je radila i u Rumunjskoj, samo s malo starijom generacijom.
– Imam vam 24 godine staža, nisam naviknuta sjediti, ovaj Dom sam otvorila u trenutku kad sam si napokon uspjela stvoriti vlastiti krov nad glavom u stranoj zemlji. Imam dvojno državljanstvo, ali još uvijek me ponekad ljudi gledaju kao “nesigurnost”. Uživam u ovome iz srca i duše. Znate, kad sam bila mala željela sam završiti kriminalistiku, ali nisam uspjela upasti na akademiju, no očito je to tako trebalo biti. Spletom okolnosti završila sam u Hrvatskoj i u ovom poslu i sretna sam zbog toga – rekla je Mia Gogea.
Mia je itekako zadovoljna i sretna sa svojim curama, odnosno zaposlenicama za koje kaže da su joj dobre prijateljice, a to je rijetkost.
– Jednom prilikom sam rekla kako bih voljela uzeti jednu Rumunjku i zaposliti je u svojem domu, bilo bi još veselije, ali ne, ipak dosta je Hrvata bez posla pa mi je cilj zaposliti naše ljude koje su voljni i žele raditi ovaj posao – govori naša sugovornica.
Želja joj je jednog dana proširiti svoj dom za starije kako bi mogla skrbiti o 20 starijih i nemoćnih osoba.
– Ma kako ne bi probala stvoriti nešto svoje. Da je teško, teško je. Da su ljudi ljubomorni, jesu. Ali, kako ne bi probala, pa imam u Domu ljude za koje skrbim već godinama, o kojima sam skrbila dok sam radila kao udomiteljica – govori.
Mia je većinom radila s ljudima kojima je bila potrebna palijativna skrb, no iako zna raditi s gotovo svim pomagalima, danas brine i o pokretnim i polupokretnim starijim osobama.
– Mi smo vam jedna obitelj. Znamo se nekad šaliti da smo kao da živimo u Big brotheru. Štićenici se dobro nose i s ovom koronom. Ne smatraju da su zatvoreni, a sa svojim bližnjima se čuju i vide preko Vibera, WhatsAppa.. Uživamo u dvorištu, u vrtu koji imamo, a koji je prepun povrća, često se vole (oni koji mogu) ponuditi zalijevati cvijeće. Pjevaju, plešu, druže se, vesele, poštuju. Srećom, zasad nema problema što su “zatvoreni” u ovo vrijeme koronavirusa. Sad se čak i manje brinu zašto im djeca nisu došla, jer znaju da nisu ni mogla doći – rekla je Mia.
U Domu smo upoznali i Matu Zahaneka koji je iz Crikvenice odlučio doći u Mijin dom u Imbriovcu. Zbog gangrene mu je jedna noga amputirana, a s obzirom na to da ima prijatelje iz ovog kraja, čim je čuo za Miu znao je da želi boraviti u njezinu Domu.
– Njezino ponašanje, urednost, mir, tišina, to su samo neki faktori zbog kojih sam htio biti ovdje. Mia je predivna osoba, pazi na sve nas, evo vozi me na snimanje druge noge jer me počela boljeti, pa bolje da sad riješimo taj problem nego da ostanem i bez druge noge – govori nam Mato koji je cijeli život bio vrlo aktivan čovjek te dodaje kako je Mia njegov anđeo čuvar.
U Rumunjskoj naša sugovornica ima oca, majka je nažalost preminula. Svojevremeno je željela da se i on doseli u Hrvatsku, no za njega to ne dolazi u obzir.
– On ne može razumjeti kako netko može živjeti u “tuđem svijetu”, njemu je to nezamislivo. Pomalo ga i shvaćam, puno je godina iza njega i nije spreman na promjene kao što sam ja – rekla je Mia.
Istina je da joj puno toga nedostaje iz Rumunjske, no ipak ne razmišlja o odlasku.
– Prvi razlog je moj Sebastijan koji je rođen u Hrvatskoj, a drugi je ovaj posao koji radim. Stvarno mi daje veliko zadovoljstvo, istovremeno mi je ovaj Dom utjeha i uživancija – kaže Gogea.
Što se ljudi i mentaliteta tiče, bez ikakve dvojbe, govori nam kako su Rumunji i Hrvati potpuno različiti.
– Neki od prijatelja iz Hrvatske koje sam odvela u Rumunjsku rekli su kako imaju osjećaj da Rumunji žive od danas do sutra. Da smo bez problema, odnosno da se ne zamaramo. No, ipak, mislim da su Rumunji samo opušteniji, mislimo mi o budućnosti, ali smo opušteni. S druge strane, u Rumunjskoj u svakom kvartu postoji park u kojem se svaku večer ljudi sastaju, djeca se igraju, odrasli pričaju, nosimo kokice, sokove, ma svašta. Ali, mi tako zaboravljamo na svakodnevicu – objašnjava Mia.
Nedostaje joj ponekad i hrana koje tu nema, no kad ode u Rumunjsku onda se uvijek opskrbi s brojnim začinima i namirnicama.
No, u Hrvatskoj je naučila što je to red, točnije kako kaže, naučila se životnom redu.
– Kod vas toga ima, sve je na vrijeme. Bitno je biti točan. Kod nas u Rumunjskoj ljudi se oslanjaju na ljudsku riječ, u Hrvatskoj ipak sve treba biti na papiru. Kaj da vam kažem, kod nas se kaže “budi čovjek, vjeruj u Boga i bit će sve u redu”, a tu je više” budi čovjek, vjeruj u Boga, ali napravi sve onako kako mi tražimo i bit će sve u redu” – objašnjava nam naša sugovornica.
Na kraju svih krajeva Mia je presretna što je u Hrvatskoj i što je tu izgradila život, obitelj i posao.
– Tu živim, sretna sam, lijepo mi je, radim, imam prijatelje, no ipak, moram reći da ću zauvijek biti Rumunjka, ali smatram se i Hrvaticom – zaključila je Mia Gogea.
