Bregovka Simona Margetić uskoro će krenuti na diplomski studij na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti, a naša je mlada studentica novinarstva sa samo 22 godine već skupila više iskustva nego neki puno stariji kolege. Ovo je njena genijalna priča, a o uspjesima koji je tek očekuju još ćemo zasigurno puno puta čuti.
Simona trenutno radi razne medijske poslove u SEHA ligi, a sportskim se novinarstvom bavi još od srednje škole. No, iako biste to možda pomislili, Simona tvrdi kako nikad u životu nije trenirala ni jedan sport, a priča o tome kako je ustvari upala u ovu granu novinarstva prilično je zanimljiva.
– Kao manja uvijek sam gledala nogometna prvenstva, tako da sam oduvijek imala barem mali doticaj sa sportom, iako se nikad nisam bavila niti jednim, a prekretnica je ustvari bila srednja škola. Kako sam bila dio novinarske skupine, meni je pripala rubrika sport i moram priznati da na prvu nisam baš bila oduševljena. No brzo sam promijenila mišljenje – priča mi Simona, kojoj je nešto čime nekad baš i nije bila oduševljena danas postao posao iz snova. A objasnila mi je i što točno trenutno radi.
– Trenutno balansiram između odnosa s javnošću i društvenih mreža, zapravo skoro cijele medijske priče SEHA lige i jako mi se sviđa. Komuniciram s medijima, pripremam sadržaje za društvene mreže, priloge za televizijski magazin, što znači intervjuiranje igrača, trenera i općenito onih koji se bave rukometom na bilo koji način. Volim to što radim i tu se i vidim u budućnosti – kaže, no i u ovaj, kao i svaki drugi posao, ima i svojih nedostataka.
– Jako sam zadovoljna poslom koji radim, ali često puta nemam slobodnog vremena. U sportu nema praznika ili vikenda, i iako se meni nije bilo teško naviknuti na to, mojoj obitelji jest. Ne vidimo se baš često, jer ja uz posao i studiram, pa mi sve to oduzme puno vremena – objašnjava Simona, koja se sama sebi čudi kako, uz silan posao, uopće uspijeva rješavati i sve studentske obaveze.
– Iskreno, ne znam kako uspijem sve uskladiti. Teško je, pogotovo kad se približe ispiti, no sretna sam što imam šefa koji mi svaki puta izlazi u susret ukoliko moram ranije otići ili ne doći na posao koji dan. Kad su ispiti, stalno me ispituje kako ide, koliko sam ih položila, stignem li učiti i kada vidim da imam takvu potporu svih oko mene, sve nekako lakše ide – tvrdi Simona, s kojom sam se dotaknula i već prilično izlizane teme ‘žena u sportskom novinarstvu‘.
– U vrijeme kad sam intenzivno pisala za Sportnet, pratila sam Slaven Belupo s obzirom da sam iz Koprivničkih Bregi i moram priznati da sam znala imati neugodnosti. Nikad neugodnosti od strane kolega novinara, s njima sam se osjećala ravnopravno, ali od strane trenera da. Nogomet i rukomet se jako razlikuju po tom pitanju. U rukometu ima puno više žena, novinarki ili pak onih koje rade u organizaciji evenata ili pak u samim klubovima, dok u nogometu to nije čest slučaj. Mislim da je to još uvijek muški sport, dok žena ima jako malo, ali koji je točno razlog tome, ni sama nisam sigurna. Iskreno mislim da ih nogomet baš i ne zanima, no možda sam u krivu. U 99 posto slučajeva na stadionu sam bila jedini ženski novinar, ali nikad nisam imala strah da nisam dorasla muškim kolegama – priča Simona, ali tvrdi kako joj se, što dulje radi ovaj posao, sve više čini da ono ‘pravilo da ženama u sportu nije mjesto‘ zaista odlazi u povijest. S njom u uredu trenutno primjerice rade tri žene i pet muškaraca.
Kako se dosad okušala kao novinarka i u nogometu i u rukometu, zanimalo me u kojem se poslu bolje snašla i u kojem joj je okruženju ugodnije raditi. I zapravo nije baš predugo razmišljala o odgovoru.
– Iako mi je malo teško odlučiti, reći ću da mi je rukomet draži. Rukomet je, nažalost, ipak još uvijek sport broj dva kod nas, iako Hrvatska rukometna reprezentacija i hrvatski klubovi postižu puno veće uspjehe na svjetskoj i europskoj pozornici, nego recimo nogometna reprezentacija ili klubovi. No općenito, i sportaši i svi oni koji rade u rukometnom svijetu puno su susretljiviji i otvoreniji, pa je samim time i ugodnije raditi u takvom okruženju – iskrena je Simona koja, unatoč tome što je ponekad zaista naporno, nikad nije ni pomislila odustati od ovog posla.
– Nikad nisam razmišljala o tome da odustanem, iako nekad zna biti užasno naporno. Ponekad znam u uredu biti više od 12 sati. I iako to nije često, zna se dogoditi i to je većinom na dane kad je neka utakmica. No ni jedan moj radni dan nije isti, pa mi zbog toga baš nikad nije dosadno – tvrdi, a ono što je još pozitivnije jest da je, otkad je krenula s ovim poslom, proputovala pola Europe.
– Jako puno putujemo, pa sam tako dosad vidjela i naučila mnogo toga, a stekla sam i puno novih prijateljstava. Bila sam u Skopju, Koelnu, Nazareu (Portugal), Lloret de Maru, Veszpremu, Budimpešti, Novom Sadu, Banja Luci, Dubrovniku, Umagu, Kranjska Gora, Rogla, a ove sam godine bila i na Europskom rukometnom prvenstvu u Poljskoj – prisjeća se Simona, a ovo joj je posljednje iskustvo ujedno bilo i najdraže.
– Iz Poljske sam se zaista vratila prepuna dojmova i lijepih uspomena, a u tih 18 dana u Katowicama i Krakowu sam, kao SEHA-in novinar, odradila puno intervjua. Među svim intervjuima u sjećanju su mi najviše ostali oni s Nikolom Karabatićem, Sergejom Rutenkom, Jacksonom Richardsonom i Kirilom Lazarovim. I, moram priznat da su svi oni, iako su u sportskom svijetu velike zvijezde, zapravo vrlo pristupačni – objašnjava mi Simona, koja se, otkad radi ovaj posao, bezbroj puta uvjerila u točnost svoje zadnje rečenice.
– Upoznala sam mnogo poznatih rukometaša, a kao što sam već rekla, najveće zvijezde zapravo su najpristupačnije i one su me najugodnije iznenadile. Kako puno njih često srećem na utakmicama, već se dobro poznajemo i s većinom uvijek popričam, a s nekima od njih danas sam postala i jako dobra prijateljica – tvrdi te dodaje kako ni za što ne bi mijenjala ovo čime se trenutno bavi.
Prije nego je počela raditi u SEHA ligi, Simonin je prvi veći sportski posao bilo Juniorsko žensko rukometno europsko prvenstvo, koje se prije dvije godine održalo u Koprivnici. Taj joj je volonterski posao otvorio mnoga vrata, a nakon njega nekoliko je mjeseci radila na ženskom seniorskom Europskom prvenstvu u Varaždinu i Zagrebu, pisala je za portal Sportnet, a vodi i društvene mreže Beach Handball Croatia, gdje se bavi i odnosima s javnošću.
– Putem sam zaista neprestano učila, o medijima, novinarstvu, organizaciji sportskih događanja, odnosima s javnošću…Zapravo svemu pomalo, i mislim da sam stvarno pronašla nešto čime se želim baviti čitav život – zaključuje Simona.
