Snježana Tišljarić, nekad ravnateljica vrtića u Drnju, a danas odgojiteljica u koprivničkom vrtiću, život je posvetila pomaganju drugima. Nekako je to bilo i sasvim realan slijed događanja, ako gledamo što je sve dosad ova žena radila, no s vremenom je shvatila da želi napraviti nešto drugačije i više. Pomagati, ne “samo” novcem, lijepom riječi ili dopisivanjem, već dati sve od sebe upravo tamo gdje je potrebno.
Dugo je o tome razmišljala, a prije četiri godina napokon je svoje želje pretvorila u realnost i otputovala u Afriku. Željela je upoznati ljude s kojima se povremeno ili često čula, kojima je pomagala, željela je vidjeti djecu kojoj je Udruga Zdenac, čiji je ona član, pomagala da se školuju.
– Voljela sam pomagati od malena, ali nikad nisam mislila da je to nešto posebno. Uvijek sam si mislila ‘Kad bi bar jednom otišla u Afriku’, ali nikad nisam imala dosta novaca. Shvatila sam da me Bog pripremao od malena za to. S Udrugom Zdenac smo jako dugo surađivali, još kad sam bila u vrtiću Vrapčić. Puno smo se dopisivali, slali smo pakete u Afriku, tako sam i imala svoje kumče, to je stvarno dugogodišnja suradnja – kaže nam Snježana Tišljarić.
Prije četiri godine u Snježani je napokon prelomilo, skupila je dovoljno novca i kupila kartu za Tanzaniju, sretna što će upoznati curicu Agripinu kojoj je godinama bila kuma te sretna što će napokon vlastitim rukama i prisutnošću pomagati malenoj djeci, njihovim roditeljima, učiteljicama i drugom stanovništvu.
– Prvi put sam tamo provela svoj godišnji odmor. Bojala sam se kakva ću se vratiti doma jer ipak ću tamo biti u stranom, raditi, nisam znala što očekivati. Vratila sam se nikad veselija i odmorenija te nikad ispunjenija u srcu. Prvi put dok sam ih vidjela slomila sam se od radosti. Ti maleni ljudi, kako se oni s poštovanjem odnose prema starijima, to je neopisivo. Cijelo društvo je prepuno poštovanja, iako žive u neimaštini i bijedi. Nevjerojatno je to, djeca koja odrastaju u siromaštvu, puno njih i bez roditelja, imaju temeljne ljudske vrijednosti poštovanja – kaže nam Snježana sasvim iskreno.
Priznaje nam naša sugovornica kako su uvjeti života i za nju samu bili pomalo strašni. Pala joj je na pamet malarija ili neke druge bolesti, tješila ju je činjenica da se bolnica ipak nalazi blizu, a na samom kraju, nikakvih problema nije bilo i vrlo brzo se prilagodila na sve uvjete.
– Bili smo kod jednog svećenika smješteni, uvjeti su te prve godine bili dosta loši. Pišem svoje dnevnike, a odozgora s neba padaju mišje kakice. Ti tipkaš, streseš laptop i osjećaš se kao da si u palači. Uvijek si u prljavom, nemaš se čime dezinficirati, nemaš gdje to niti kupiti. Ali nema straha za život, sve je drugačije nekako. Jeli smo što smo taj dan dobili i bili smo sretni. Čak smo i meso dobili, ali to nije picek kao kod nas. Te kokice su mršave, kost i koža, oni uglavnom pojedu kosti, nema tu mesa, ima kože – kaže Snježana.
Ove godine, kad je drugi put posjetila Afriku, uvjeti su bili bolji. Dodaje kako je i njihov domaćin, svećenik, vidio koliko se Hrvatska trudi pomoći pa se i on založio za bolje životne uvjete misionara. Sad je prostor, gdje su Snježana i njezina prijateljica misionarka bile, čak i popločen. Prije je sve bilo puno blata, rupa u zidovima, a sada je puno bolje, kaže nam.
– Upoznala sam svoje kumče, koja je to sreća. Upoznala sam i drugu djecu, iznenađena sam koliko su osviješteni. Ne mogu ja to opisati… kad dobiju svoju porciju hrane, tog ugalija, i subotom to neko meso… oni svi pristojno stoje u redu, ne guraju se, čekaju svoj tanjur hrane. Na 120 djece stave pet mršavih piceka, ali oni to toliko dugo jedu i s toliko poštovanja, i još na kraju odnesu dio obroka kući, jer je doma bolestan brat ili baka koja nema što jesti. Znači, neko dijete će se negdje počupati za čokoladu ili dodatni batak, a ovi maleni ljudi, oni će od tog komada kosti i graha s vodom ostaviti dio i za svoju obitelj – govori nam Snježana suznih očiju.
Nisu to čak ni tužne suze, pojašnjava nam ona, to su suze koje naviru zbog ponosa i sreće što postoje takva djeca, takvi ljudi, koji žive svoje živote i u najgorim situacijama pomažu svojim bližnjima uzimajući “od sebe”.
– Zadovoljni su što su preživjeli jedan dan. Često se dogodi da roditelji nemaju što skuhati i svjedočanstva govore kako se roditelji ili bake u takvim situacijama snalaze. Znali su u lonac staviti kamenje i kuhati ga, slali bi djecu po vodu, po grančice za vatru, djeca su poslušno radila i čekala ručak, a na kraju bi od gladi i umora zaspala i nisu ni znala da od samog početka za ručak ništa nije niti bilo. Teško mi je pričati o tome, ali to je tako. I onda vidiš koliko smo mi oholi, koliko nismo zahvalni. Odreći se jedne kave da bismo kupili tri kruha, to je tako malo, a njima puno znači – kaže Snježana.
Sretna je što ima priliku osvijestiti svoju djecu, unuke, ali i mališane u vrtiću, o problematici koja se događa, ne nužno u njihovoj blizini, ali tu je, postoji.
– Godišnje kumstvo iznosi 150 eura, za te novce oni dobivaju odjeću, obuću, jedan topli obrok dnevno i dodatnu obuku subotom. Tu obuku dobiju u slučaju da nisu dobri u školi, onda subotom ponove gradivo i još taj dan dobiju onaj mesni obrok koji sam spominjala maloprije – pojašnjava Snježana kako funkcionira kumstvo, ako se na njega slučajno odlučite.
Uvijek se skupi i nešto više novaca pa se taj iznos koristi kada je djetetu potrebno liječenje na primjer, a iznos od 150 eura se ne treba platiti jednokratno. Udruga Zdenac uvijek zna što se sa svakim eurom i centom radi.
– Ja se smatram volonterom, osobom koja svoje vrijeme ne provodi na moru kupajući se, već pomažući. To ostavlja trag. Ne kažem da se meni ne dogodi dok se vratim u Hrvatsku da ponekad zaboravim koliko sam sretna što imam topli obrok, krevet, život u miru, ali ipak uvijek u takvim situacijama shvatim koliko sam sretna što mogu od svoje plaće odvajati i pomagati drugima.
Za vrijeme njezina prvog boravka u Africi nastala je i Snježanina knjiga ‘Ninaipenda Afrika’. Dosad je ta knjiga dotaknula mnoge ljude i njihova srca, a kako i ne bi kad je naša sugovornica u njoj opisala svoja proživljena iskustva u Africi, kao i razna svjedočanstva tamošnjih stanovnika. Knjiga je prožeta potresnim životnim pričama i situacijama, ali i Snježaninim zapažanjima kroz koja je sasvim očito kako je njezina duša jedna uistinu predivna komponenta njezina bića.
– U Africi sam bilježili svaki dan i nisam mislila da će to jednog dana završiti u knjizi, ali knjiga je tu. Onda sam jednog dana rekla ‘Bože dragi, ako ti uspiješ prodati dio tih knjiga da ja mogu ponovno otići u Afriku, bila bih ti zahvalna.’, knjiga se prodala, dio novca sam dala i za kumstva, dio potrošila na kartu, ovih dana plaćamo još jedno kumstvo. Sad vidim smisao mog pisanja, ljudima to probudi nešto u srcu i žele pomoći – kaže Snježana.
Sjeća se Snježana jednog djeteta koje je bilo na njezinoj promociji knjige, rekao joj je da će jednog dana kad odraste i on ići u Afriku pomagati, baš kao što ona radi.
– To me je posebno dirnulo. Dirne me i kad mi priđe osoba koja nema novac niti za sebe, a onda mi nakon nekog vremena dođe i kaže da je skupio 20 eura i daje ih. Baka koja mi zadnjih 20 centi iz svog novčanika da. To me sve dotakne. Vidim da je ljudima stalo i da se nešto mijenja – govori nam naša sugovornica.
Kad gleda u budućnost, Snježana bi željela otići u Afriku na duže vrijeme. U mjestu gdje je bila razmišljaju o otvorenju svog vrtića, a kad je tamo Snježana im prenosi svoja iskustva u radu.
– Tamo se ne može sad raditi kao kod nas. Tamo sjede u klupama, nemaju mjesta za ništa. Kod njih je prisutna fizička kazna, djeca se kažnjavaju šibom, ali koliko god sam im, dok sam to vidjela, htjela reći da to nije dobro, shvatila sam da se ne mogu uplitati u njihovu kulturu. Zato sam, kad god sam mogla, prenosila svoja iskustva odgojiteljima i govorila im da mogu drugačije pristupiti djeci. Njihovi petogodišnjaci rješavaju matematičke probleme, sjede po dva i pol sata u komadu, ne miču se, ali nikad ne rade probleme. Ne vidim da su uplašeni radi kazne, ali ako nešto krivo riješe, onda dobiju kaznu. Šibom po guzi ili prstima, joj strašno je to. Bilo mi je teško, skoro sam se rasplakala, grlila bih tu djecu, htjela sam im uzeti šibu, ali shvatila sam da ne mogu tako, već sam kasnije pričala s odgojiteljima – prisjeća se Snježana.
Kasnije, nakon tih razgovora, uveli su ‘vršnjačko pomaganje’ za djecu kojoj ne ide dobro u vrtiću ili školi. Taj dio veseli Snježanu, jer ‘sestre’ volontiraju vikendom i pomažu djeci da nauče gradivo kako ne bi “kaskala” na satu.
Trenutno Udruga Zdenac provodi akciju “Obuci dijete za Božić”, a svojom donacijom od već 25 eura možete obući jedno dijete, od glave do pete. Na dnu ovog plakata možete skenirati kod i uplatiti iznos koji vam odgovara. (op.a. otvorite plakat i zumirajte ga ako vam ne primi kod od prvog puta)
– 25 eura za Božić potrošimo odmah, mi ćemo tih 25 eura pojesti i popiti odmah, ali kad znaš da ćeš obući dijete i kad ono samo odabere robu, cipele, kad uzme ono što se njemu sviđa, to se ne može opisati riječima, koja je to njima sreća – kaže naša sugovornica za sam kraj.
