Velika i uspješna sportska trojka obitelji Svoboda iz Križevaca s nama je podijelila svoj put njihove ljubavi – košarke. Otac Toni Svoboda svojim je sinovima Ivanu i Noi ugradio temelje za sport, a volju i želju za košarkom imali su od malih nogu.
– S obzirom na to da smo iz Zadra, košarka je sport kojim sam osobno ”inficiran” od najmlađih dana, od kada znam za sebe, što sam prenio i na sinove. Ljubav prema sportu, a osobito prema košarci odredila je i moj životni poziv. Po struci sam profesor tjelesne i zdravstvene kulture pa to što sam svoje dečke ‘zarazio’ košarkom bio je na neki način i logičan slijed – počeo je njihovu priču otac Toni koji na svoje sinove iznimno ponosan.
S obitelji je doselio u Križevce u ratno vrijeme krajem 1992. godine. Stariji sin Ivan (32) svoje je prve košarkaške korake napravio u KK ‘Radnik’ Križevci u kojem je Toni počeo raditi kao trener upoznavši svog kolegu profesora Antu Tomasa koji je tada već bio trener u klubu, inače oca poznatih košarkaša Ivana, Marka i Luke.
Noa (16) je rođen kao treće dijete u obitelji. Toni i njegova supruga imaju još i kćer Laru. Nije aktivna u sportu, ali je vjerna navijačica i podrška svojoj braći, osobito Noi.
Noa se zaljubio u košarku kao klinac u vrijeme kada mu je otac radio kao trener s mlađim uzrastima KK Križevci. Tada je imao svega pet godina, ali je bio veoma uporan.
– Sjećam se treninga kada je kao mali dječak košarkašku loptu uporno bacao na koš i bio jako ljut jer loptu nije mogao dobaciti ni blizu obruča. Kako je rastao i jačao, njegov talent je sve više dolazio do izražaja, a time je njegova ljubav i motiv za košarkom bio sve izraženiji. U dvorani je bio gotovo svakodnevno kao što je i dan danas. S mlađim uzrastima KK Križevci nastupao je i osvajao turnire i prvenstva mlađih uzrasta – rekao je Toni.
Prelaskom u KK Radnik Noa je nastavio napredovati. Kao mlađi kadet dobio je poziv iz KK Cibona Zagreb s kojim 2017. godine postaje prvak države u uzrastu pretkadeta te je proglašen MVP igračem završnog turnira.
– Kada sam dobio priliku bez razmišljanja sam se odlučio preseliti u Zagreb kako bih mogao svakodnevno trenirati s KK Cibonom. Evo već treću godinu igram za klub. Školu i treninge sam uskladio lako jer nam profesori u Športskoj gimnaziji izlaze u susret kada nam je potrebno – ispričao je Noa koji se na život u Zagrebu skroz priviknuo.
On ne smatra da nešto propušta baveći se sportom. Dapače, naglašava da je puno toga doživio, proputovao i stekao puno novih poznanstava i prijatelja. Putovanja su mu jako zanimljiva jer ističe da voli putovati, a pogotovo kada uz to još igra i košarku.
– Baš i nemam vremena za izlaske, no često se družim s prijateljima. U Križevce dolazim skoro svaki vikend kada sam slobodan, odnosno kada nemam trening – rekao je Noa koji je za jednog 16-godišnjaka vrlo savjestan i predan sportu.
On je kao član kadetske ekipe KK Cibona sudjelovao na završnici EYBL lige u Mađarskoj i Litvi, a s ekipom selekcije Grada Zagreba na međunarodnom turniru u Švicarskoj. Član je kadetske reprezentacije Hrvatske s kojom je nedavno sudjelovao na jakom međunarodnom turniru u turskom gradu Sakaryi u sklopu priprema reprezentacije za predstojeće Europsko kadetsko prvenstvo.
– Cilj mi ja baviti se košarkom kada odrastem na što većoj razini te igrati za seniorsku reprezentaciju Hrvatske – naglasio je Noa koji ispred sebe vidi svijetlu budućnost, a i mi navijamo da mu se ona i ostvari.
Ivan Svoboda svima je poznato lice košarkaških terena, no danas živi mirnijim životom iako se košarkom još uvijek bavi.
– Vrlo mlad sam se počeo baviti košarkom, imao sam svega šest godina. Za sve je dežurni krivac moj tata. S njim sam uvijek išao u dvoranu, tamo mi se sviđalo i bilo mi je lijepo. Stalno sam po košu mlatio. Većinom se tamo i igrala košarka, mala je dvorana, nije bilo golova ni uvjeta za neki drugi sport, a danas mi je drago da je tako. Do dan danas košarka je ostala moja prva ljubav – istaknuo je Ivan koji je s nama podijelio svoje početke.
U toj istoj dvorani je košarkaški klub Radnik trenirao i tako je on boravio u dvorani i pod nastavom, a i pod treningom.
– Ne mogu se sjetiti baš prvog treninga, ali znam da sam bio prvi razred. Ni u jednom trenutku nisam požalio, bilo je predivnih, lijepih i manje lijepih trenutaka, ali košarka je moj životni put – rekao je Ivan.
Do svoje 18-te godine trenirao je u Križevcima, u Radniku. Tada upisuje kineziološki fakultet u Zagrebu, no prvu godinu je mirovao jer je igrao za tadašnjeg prvoligaša iz Varaždina Zagorje Tehnobeton. Međutim, kada se klub ugasio on je sam bio u nedoumici je li pametno nastaviti se isključivo profesionalno baviti košarkom ili ipak nastaviti studirati.
– Prevagnula je ova druga opcija i nije mi žao. Završio sam fakultet, jednu sezonu sam još odigrao u Radniku, nakon toga još dvije godine igrao sam u Vrbovcu. Kada sam bio na četvrtoj godini studija u Križevcima se pojavio košarkaški klub Križevci, prvoligaš u koji sam prešao i zadržao se četiri godine. Kada sam tek diplomirao nisam imao posao i živio sam isključivo od košarke. Bio sam profesionalac, no nisam živio na visokoj nozi, uvjeti u košarci to ne dozvoljavaju. Nije to luksuz kakav mnogi misle da je. Ali, tada mi je to bio jedini izvor prihoda te sam maksimalno bio posvećen tome – objasnio je Ivan koji u košarci oduvijek uživa iako mu nije pružila velike financije.
Nakon Križevaca igrao je u Zaboku i Velikoj Gorici. Taman kada je završila priča tamo u Križevcima mu se otvorilo radno mjesto nastavnika tjelesne i zdravstvene kulture. Košarkom se nastavio baviti u matičnom Radniku, ali to je bilo daleko od onih razina prethodnih godina. Nastavio je rekreativno trenirati. Profesionalno se bavio košarkom sedam godina.
Danas ima suprugu Ivanu i kćerkicu Evu, no košarku nije napustio, ona je, kako kaže, dio njega.
– Košarci sam uvijek pristupio ozbiljno, a ponekad čak i ozbiljnije nego što je trebalo. Iako sam se prestao profesionalno baviti košarkom nastavio sam relativno ozbiljno trenirati više zbog sebe, ali i zbog sam navike. No, jednog je dana uslijedio poziv sadašnjeg kluba u kojem jesam, Hermes Analitice iz Zagreba. Oni su tada izborili ulaz u Premijer ligu. Bili su zainteresirani da dođem kod njih što me iskreno začudilo jer me nekoliko godina nije bilo na velikoj košarkaškoj sceni, a s druge strane imao sam svoj posao. Ali, oni su se meni prilagodili i nije im to smetalo. Tako da u dane kada radim ujutro odem u Zagreb na trening, a kada radim popodne trening odradim u Križevcima. Dogovorili smo se na obostrano zadovoljstvo i suradnja traje već treću godinu. Aktivno igram košarku i drago mi je zbog toga – ispričao nam je Ivan.
Supruga je navikla na njegove izostanke iz kuće jer ga poznaje, zna da je, kako kaže, u toj mašini, na treningu, u dvorani. Kada nema obaveza kod kuće je, tada im je svima čudno.
– Putovanja je bilo. Prošao sam cijelu Hrvatsku, a nastupajući za sveučilišnu reprezentaciju grada Zagreba išao sam na dva Europska prvenstva i to na Kretu u Grčku i u Španjolsku u Cordobu. Na jednom smo bili sedmi, a na drugom peti. Bila su to prekrasna iskustva. Na sveučilišnim sportskim igrama prije tri godine u Zagrebu smo osvojili drugo mjesto, bio je to veliki uspjeh. Puno sam ljudi upoznao, ali i proputovao što je pravo bogatstvo košarke – sa strašću i ljubavlju prema košarci ispričao nam je Ivan.
Njegov mlađi brat Noa, sada je nova je nada košarke, a svi su u obitelji posebno ponosni na njega te ga u svemu podržavaju.
– S bratom sam dosta povezan jer je i on košarkaš i proživio je sve ovo što ja sada proživljavam te mi pomaže svojim savjetima kako o životu tako i o košarci – rekao je Noa o Ivanu.
Cijela obitelj živi za košarku osobito vikendom kada su utakmice. Tada su svi članovi obitelji na Noinim ili Ivanovim utakmicama i najvjerniji su navijači.
Otac Toni u košarci je cijeli život, no nije imao, ističe, podršku svojih roditelja da bi se njome ozbiljnije bavio.
– Vjerojatno su bila drugačija vremena. Znam da je veoma važno kada ti roditelji daju podršku i prate te kad radiš ono što voliš i u čemu uživaš. Zato je cijela obitelj, od mame Blaženke, sestre Lare, brata Ivana i mene uz Nou, ali i Ivana kad god je u pitanju košarka – posebno je naglasio Toni.
Hoće li Noa uspjeti teško mu je prognozirati.
– Time se zaista ne opterećujemo kao roditelji. Za uspjeh u profesionalnom ekipnom sportu osim talenta, potreban je uporan rad uz velika odricanja i dosta sreće. U njegov rad ne sumnjamo, a ako mu se ukaže prilika i komadić sreće neka je pokuša uloviti i iskoristiti, a mi ćemo mu kao roditelji u tome maksimalno pomoći. Svakako smo i supruga i ja mišljenja da u svemu tome ne treba zanemariti školu – rekao je otac Toni.
Osim toga, neprocjenjivo je što će kroz košarku zasigurno steći puno novih prijateljstava i novih dragocjenih životnih iskustava, kako kaže, što će mu samo pomoći da bude bolja i kvalitetnija osoba.
– Takvo iskustvo kroz košarku stekao je stariji sin Ivan i zbog toga smo kao roditelji izuzetno sretni. Svakako kao roditelji podržavamo to što su i Ivan i Noa u sportu, osobito u košarci. Košarka je bila njihov logičan izbor s obzirom na to da je i ja volim i da je još uvijek i u 57-oj godini života veoma rado zaigram na treninzima s dečkima u klubu. Iako košarku nikada nisam igrao na visokoj razini, ona je dio moga života i teško mi je život zamisliti bez nje. U šali znam ponekad reći supruzi da ću odlaziti u dvoranu na košarku dok god budem mogao hodati – kroz smijeh nam je ispričao Toni.
