Šegović. Prezime je to koje bismo mogli izjednačiti s atletikom, a koje nose Božo i Lidija kao supružnici, njihov sin Romano, supruga drugog sina, odnosno snaha Marijela te unuk Mateo. I svi oni bave se atletikom. Logika nalaže da se Božo, kao najstariji, 58-godišnji član, prvi upustio u trčanje. Paradoksalno, upravo je suprotno.
Prvi je na stazu kročio najmlađi, danas 13-godišnji Mateo kada ga je baka 2014. upisala u Atletski klub Koprivnica.
– Željeli smo ga motivirati, pa smo svi krenuli – kažu uglas.
Neupitno je kako su Božo i Lidija željeli motivirati unuka. Ali, kako su samo uspjeli motivirati sebe, da u petom desetljeću života svoje fizičkim radom izmućeno tijelo podvrgavaju velikim naporima koje savladavaju unatoč poslovnim i drugim obavezama? Jednostavno, zdravlje. Svi oni volju, ključnu riječ koja vas vuće prema nekom cilju, temelje na zdravlju.
– Ponesu te utrka i natjecatelji. Dođete na utrku, recimo u Zagrebu, dugu pet kilometara u kojoj je sudjelovalo tisuću natjecatelja. Nošen golemim brojem ljudi, na cilj sam s 58 godina stigao 80. Najveći si kada iza tebe ostane 900 ljudi – ponosan je Božo.
– Žao mi što prijašnje godine nisam iskoristila za trčanje i sport – dodaje Lidija.
“Bez obzira na to zašteka li me tako da moram na injekcije, ne prestajem trenirati”
O tome kako u društvu ima mnogo pretilih osoba ne treba posebno govoriti. Užasno brz tempo života, samim time i konzumacija brze, gotove hrane, pa i stres, neki su od elemenata koji, jednostavno rečeno, dovode do prekomjerne težine. Gledate li šegovićevsku petorku, vidjet ćete kako su svi u top formi, bez obzira na godine, iako si nikada neće zabraniti ukusno jelo i slatki zalogaj, a jednako tako nemaju ništa protiv ispijanja jednog piva, ali nikako ne njih pet.
– Trčimo radi sebe i svojega zdravlja. A rezultat kakav bude, nema forsiranja. Gledamo tek da je bolji od prijašnjeg. Završiš li utrku, već si puno napravio – kažu, pri čemu Božo naglašava kako su duge staze borba s vremenom i samim sobom.
Zanimljivo je, također, kako gotovo nemaju sportsku pozadinu, tek neki članovi znaju kako je to biti dio kolektiva i konstantno posjećivati treninge, održavajući ponajprije fizičko stanje na visokoj razini.
– Bolje se osjećaš. Prije me kralježnica ubijala, sada ne. Bez obzira na to zašteka li me tako da moram na injekcije, ne prestajem trenirati. Postoje, naravno, dani kada mrtvi umorni dođete s posla, govoreći kako vam se ništa ne da. Ali, kada napravim korak, dva, kada krenem s treningom, duša mi je mirna, odbacim svu negativnu energiju, brige i probleme koji me muče. Osjećaj koji se ne da opisati, samo radi toga ideš dalje. Navikneš li tijelo, ono će te samo vući naprijed – kazuju zajedničkim snagama Marijela i Lidija.
Božo i Marijela trče polumaratone duge 21 kilometar, Lidija i Romano najbolje od sebe pokazuju na utrkama do sedam kilometara, dok Mateo eksplozivnost njeguje na kratkim prugama.
– Ne znaš što si sposoban napraviti dok utrka ne krene – tvrdi Romano.
Nažalost, kamenčić koji je zakotrljao ovu priču unatoč svojoj mladosti ima ozbiljnih problema s ozljedama. Mateova patela tijekom jedne godine čak dvaput imala je ozbiljne poteškoće. Posljednji slučaj, koji će ga izvan stroja izbaciti na tri mjeseca, dogodio se tijekom utrke kada mu je iskočila hrskavica. Stiglo se do točke u kojoj se ne postavlja pitanje sposobnosti trčanja, već samog hodanja.
– On je i u toj utrci dao sve od sebe. Deset metara prije cilja koljeno ga je zaboljelo, ali je nastavio, želio završiti utrku da ne izgube bodove. Što god da se dogodi, nema stajanja. Volja, želja i izdržljivost, elementi koje mi trkači imamo i koji nas drže – sigurna je ipak jako zabrinuta mama Marijela.
“Morate biti spremni u glavi”
– Za svaku utrku morate biti spremni u glavi, inače se mučite. Morate se fokusirati na sebe, držati vlastiti, a ne pratiti tuđi ritam. Gledamo samo ispred sebe – sigurni su Šegovići.
A kako bi u naponu snage dočekali start, moraju, logično je, redovno trenirati. Dok Marijeli i Mateu, kao članovima koprivničkog atletskog kluba, treneri slažu program treniranja, ostali ga organiziraju samostalno, vježbajući u vlastitom domu s utezima, na strunjačama i orbitreku. Unatoč niskim temperaturama, bez kukanja vikendom istrče između deset i dvadeset kilometara. Ne znaju oni što je zima.
– Svašta smo čuli. Zašto trče, zar nemaju što drugo delati? Ili, kaj je njima došlo da trče po hladnoći – pričaju nam.
Te su, blago zatucane riječi čuli toliko puta da više niti ne reagiraju. Vidite li narednih dana kako prolaze gradskim ulicama, nemojte se čuditi. Pridružite se, razmislite o svojem zdravlju.
– Naša je Koprivnica konzervativna glede trčanja. Krene li se bilo kamo izvan županije, vidi se kako ljudi puno više trče. Nerijetko me pitaju koliko potrošim na tenisice, startnine ili majice. Tada ih upitam koliko oni potroše na pivo ili cigarete – smatra Božo kojemu beton godišnje razdere tri para tenisica, ipak s optimističnim viđenjem prema kojemu ljudi više razmišljaju o sebi i tome kako bi se valjalo malo pokrenuti i izvući iz fotelje.
Zagreb Advent Run bila je posljednja natjecateljska postaja. Zadovoljni rezultatima, blagdanskom utrkom zaključili su sezonu. Do proljeća ih očekuje natjecateljski mir, no ne i onaj trenažni. I dalje će vježbati, vježbati i vježbati, pripremati se za nepregledne betonske staze na kojima će ih psihički aspekt, razgovor s drugim ja glavi, tjerati na sustizanje onog ispred. Jer, zašto bi on bio ondje, ako mogu ja?
– Trčat ću dok mogu hodati. Bude li zdravlja, još dvadeset godina – zaključuje Božo, dok ostatak istovremeno kima, potvrđujući riječi glave obitelji.
