Koprivničanci Tea Taras i Tihomir Grobenski već šest godina žive u Tel Avivu, drugom po veličini gradu u Izraelu.
Nakon posljednjeg terorističkog napada vratili su se u Koprivnicu, pa je to bila prilika da s njima popričamo o stanju u toj zemlji i razlikama u odnosu na život ovdje.
Prvi put su u Izrael došli turistički 2016. godine, boravili su tamo svega pet dana i na prvi pogled se zaljubili u Tel Aviv.
– Odmah smo tamo imali neki osjećaj čudne slobode, kad vidiš da su ljudi oko tebe svakakvi i da nikog ne zanima kako izgledaš, kako si obučen, o čemu razgovaraš, osjetili smo da je to neki skroz drugi svijet – započinju svoju priču.
– Ušli smo u autobus jer nismo znali kako točno doći do smještaja i pitali smo vozača zna li on kako da dođemo na odredište, a on je kada je čuo da smo iz Hrvatske pokrenuo priču o Plitvicama, Istri, Lipicanerima. Stao nam je na mjestu koje uopće nije autobusna stanica i rekao da je to naše odredište. Ta direktnost nas je potpuno osvojila – nastavljaju i dodaju kako je dijeljenje pomoći na ulici sasvim normalna stvar.
– Ako se nekome na ulici nešto dogodi, ako padne ili nešto slično, ni ne snađe se, a već su ljudi oko njega koji mu žele pomoći, već su mu donijeli vodu i već ima sve što mu je u tom prvom trenutku potrebno – govore nam o srdačnosti Izraelaca u Tel Avivu.
Tihomir se nadovezuje svojom pričom koja je iz perioda kad su se već nekoliko tjedana živjeli u Tel Avivu, a vezana je uz trenutak kada je došao kupiti obične šarafe. Kako nam opisuje došao je u dućan sličan koprivničkom Šarenom dućanu, prepunom šarafa u kojem ih je pokušao kupiti, ali prodavač nije bio raspoložen za prodaju.
– Otišli smo nakon toga u susjedni dućan gdje smo također htjeli kupiti šarafe, a tamo smo ih iz nekog još uvijek nepoznatog razloga dobili besplatno. Ovaj prvi dućan je propao, a ovaj drugi nije, ali poanta je da se tamo takve stvari ne uzimaju za zlo. Ovom prvom je valjda bio takav dan, pa je ispalo tako – opisuje nam.
Pričaju nam i kako je razlika u životu tamo i ovdje u tome što tamo nema društvene osude.
– Ovdje ljudi nisu svjesni da zapravo ne žive slobodno ni po jednom segmentu svog života. Prvo, ovdje nemaš slobodu vlastite ekspresije, dok je u Tel Avivu individualnost jako cijenjena, što ju više potenciraš, više imaš izgleda nešto napraviti – pojašnjava nam razlike.
Kažu kako je u vrijeme kad su preselili u Tel Aviv u Hrvatskoj bilo aktualno razbijati dvojezične ploče, dok je u Izraelu normalno da postoje trojezične ploče, Iiraelske, arapske i engleske, i nitko ih ne razbija, a to je ono što Izrael kao zemlja omogućuje svojim građanima.
Što se zaposlenja tiče, kažu nam kako je tamo vjerojatno samo za posao liječnika ili pravnika potrebna diploma, odnosno zanimanja koja su licencirana ili o kojima ovise ljudski životi, dok je za sve ostalo bitno samo znaš li ili ne određeni posao raditi.
– Ima mnogo ljudi koji se s tom slobodom ne mogu nositi, da te nitko ne stavlja u neke kalupe ili ti govori kaj bi trebao raditi. Razlika je u tome da tamo postoje zakoni za sve, ali osjećaj je da više od njih prevladava zdravi razum, a ne slijepo držanje pravila za koja svi znaju da nemaju smisla. Ako je usred noći crveno na semaforu i nema nikoga, prijeći ćeš cestu i nitko te za to neće kazniti, dok bi ovdje sigurno dobio kaznu za tako nešto – pojašnjava Tea razlike u funkcioniranju društva ovdje i u Tel Avivu.
U Tel Aviv su došli 2017. godine, a Tea čija je baka bila Židovka po jednom od starijih zakona imala je mogućnost dobiti papire za boravak tamo.
– Spakirali smo naših pet kofera i sjećam se dobro s 485 eura u novčaniku zaputili se u Tel Aviv, bez ikakvog poznanstva tamo, ravno u smještaj kojeg smo iznajmili preko stranica za turistička rentanja – opisuje nam trenutke njihovog odlaska.
Govore nam kako su Tel Aviv izabrali kao grad u kojem su znali da će imati mogućnost postići nešto. Tihomir je posao našao odmah drugog dana po dolasku. On je, sjetit će se mnogi, u Koprivnici neko vrijeme imao dućan glazbenom opremom, a jedan takav posjetio je i u Tel Avivu.
– Ušao sam i pitao ih zašto su im instrumenti raštimani, a nakon kraćeg razgovora ponuđen mi je posao – objašnjava Tihomir, a Tea dodaje kako je nevjerojatno kojom se brzinom tamo stvari događaju.
U međuvremenu mu je ponuđen i drugi posao koji je prihvatio, počeli su dobivati pomoć od države u trajanju od šest mjeseci, a koja im je bila dovoljna za pokrivanje najamnine, dok je Tea krenula s učenjem hebrejskog jezika.
– Pred završetak učenja jezika shvatili smo da nam pomoć ističe i da nećemo imati dovoljno novaca za život, pa sam i ja pronašla posao u jednoj firmi i to na najnižem nivou – opisuje nam Tea i dodaje kako je dvije godine nakon toga došla do senior pozicije.
Razlike u odnosu života u Hrvatskoj i Tel Avivu su mnogobrojne i iz razgovora je jasno kako su se Tea i Tihomir pronašli u tom kako kažu “balonu” odnosno socijalnom eksperimentu kojeg živi taj grad.
– Ljudi se tamo ponašaju kao da su dio Star Warsa, Star Treka, Seinfelda ili filma Peti element, to je neka furka i stil kojeg ljudi furaju – kažu nam i dodaju da iako je tamo cijelo vrijeme ratno stanje, to se uopće ne osjeća.
– Ljudi su tamo svjesni opasnosti, ali ne razmišljaju o tome i ne opterećuju se time. Istina, kada primjerice motor ubrza, nije mi svejedno, ali ljudi se tamo ne opterećuju time – opisuje nam Tea, a Tihomir dodaje kako su tamo svi prošli vojnu obuku, a posebno se ne preporučuje ulaziti u konflikte sa ženama, jer su itekako dobro obučene.
– Osim događaja iz 2021. kada su bili veliki raketni napadi, pa sam tada jedanaest dana radila od kuće, a Tihomir je i dalje išao na posao, ostatak vremena se tamo uglavnom normalno živi bez obzira na rat – opisuje Tea.
Spomenuti balon u kojem se živi u Tel Avivu najbolje opisuje situacija u vrijeme raketiranja, za koju Tihomir ponovno kaže kako je kao iz Star Wars filmova.
– Kada je situacija u kojoj se pošalje velik broj raketa na grad, proturaketni sustav se pali i vi možete vidjeti iznad vas kako se te rakete uništavaju, malo je nadrealni doživljaj, ali to je tako – opisuje Tihomir.
S druge strane, kako nam pričaju područje uz Gazu je uvijek u stanju pripravnosti, te spominju kako do izgradnje zida nije došla slučajno, već iz nužnosti, s obzirom na to da su napadi bili učestali i svakodnevni. Oko gradova na sjeveru kao što su Netanya, Haifa ili Herzliya do sada je bilo najsigurnije jer rakete nisu prebacivali do tog područja. Tamo se također situacija sada mijenja jer su napadi postali sve češći.
Zanimalo nas je kako sami Izraelci gledaju na cijelu situaciju oko Palestine i ljude koji tamo žive.
– Gledaju to na način da se Palestinci moraju osloboditi terorističkih organizacija koje su zapravo okupirale taj prostor i tlače i te ljude koji tamo žive. Uzimaju im takse od 20 posto za hranu i vodu koju oni pak dobivaju besplatno i drže ih u strahu. S druge strane, vidjeli smo nakon napada 7. listopada snimke na kojima i civili rade grozne stvari, pa se čovjek zapita što se tamo zapravo događa – opisuju nam mučne scene iz tog dijela svijeta.
– Ljudi u Izraelu željeli bi da je tamo mir, mi imamo odličnu prijateljicu koja je Palestinka, ali problem je nastao kada su na vlast došli ljudi koji očito nemaju takve namjere – govori nam Tea.
Tea je u vrijeme posljednjeg napada bila u Tel Avivu, dok se Tihomir neposredno prije napada na kratko vratio u Hrvatsku.
– Nastala je atmosfera šoka, to je mala i vrlo razvijena zemlja, svi su na društvenim mrežama i tamo se istog trenutka sve zna. Grozne snimke odmah su počele kružiti svuda i nastao je šok vjerojatno jedino mjerljiv s onim u vrijeme Holokausta – opisuje nam prve trenutke nakon napada.
– Odmah se znalo da ovo nije bio normalan napad na kakav su tamo ljudi nažalost već navikli, ovo je bilo stvarno jako šokantno i znalo se odmah da s ove situacije neće biti povratka, već da je došao trenutak kada će se stvari morati početi trajno rješavati – govori nam o stanju u Izraelu nakon napada.
– Najveći problem prvih nekoliko dana bio je to što nije bilo nadzora nad ulazom terorista u Izrael, te je sada problem što je njih tisuće ušlo u zemlju i pitanje je što će biti s takozvanim spavačima koji su sada raspršeni po cijeloj zemlji – nadovezuje se Tihomir o onome što bi mogao u budućnosti biti problem.
Zanimalo nas je kako je izgledao Tein povratak iz Izraela, s obzirom na to da je medijska slika bila da kako je riječ o organiziranom povratku. Tea nažalost ima drugačija iskustva.
– Samo turisti i hodočasnici su imali mogućnost povratka koji je prikazan na televizijama. Ja sam probala ići tim letom, ali s obzirom na to da sam dvojna državljanka, rekli su mi da je let samo za one koji su samo Hrvatski državljani – neugodno je iskustvo početka planiranja njenog povratka.
Tea je na kraju svoj povratak samostalno organizirala preko Cipra, s tim da je tražila letove za bilo koji grad u Europi, ali je to bilo potpuno nemoguće jer letova nije bilo.
– Počela me tada loviti panika jer se ispostavilo da samo kompanija El Al ima letove, ali niti prema jednom gradu u Europi. Tada sam uspjela naći let za Larnaku na Cipru, te taksijem doći do grada Pafosa i onda sam od tamo uspjela pronaći kartu za Zagreb – opisuje nam svoj povratak.
Za kraj nas je zanimalo kakvi su njihovi planovi za dalje, planiraju li se vratiti u Tel Aviv ili će ostati u Koprivnici.
– Čekamo razvoj događaja i što prije se želimo vratiti doma – kaže nam Tea.
Njihov je dom dakle Tel Aviv i kako nam kažu, sve što imaju sada je tamo, prijatelji su im još uvijek tamo, iznajmljeni stan koji ih čeka.
– Stan smo sada dok nas nema tamo dali da koriste izbjeglice s juga kojima je potrebno, a u kontaktu smo sa svima. Nitko ne zna kakva će situacija biti, stvari se mijenjaju iz sata u sat – pojašnjava nam Tea.
Tihomir za kraj dodaje kako postoje samo dva scenarija.
– Ili će se trajno riješiti situacija s Hamasom na globalnom nivou ili će se vratiti na ono kako je do sada bilo, a onda nema smisla da mi budemo ovdje, već ćemo se vratiti i nastaviti život tamo – govori nam o njihovim planovima.
Na pitanje je li ta njihova odluka o povratku hrabrost ili ludost, Tea nam kroz smijeh kaže kako je to zrelost, dok Tihomir dodaje da kad jednom probaš slobodu koja je tamo prisutna, teško se od toga možeš odviknuti.
– Bolje jednu sekundu slobodan, nego sto godina biti rob – zaključuju.
Ostalo nam je za kraj poželjeti im sreću u nadi da će se stvari posložiti kako je najbolje i da će se vratiti doma, kako su i rekli.
