Sad je temperatura 15,8 stupnjeva, a vlaga na 78 posto, govori Ivica Horvat iz Ždale objašnjavajući na koji način funkcionira jedan od njegovih inkubatora za jaja koje je samostalno napravio ranije ove godine.
– Sve sam originalno složio. Ako mogu Kinezi, mogu i ja puno bolje – započinje Horvat.
– Čovjek je htio baciti neke dijelove, pa sam uzeo i posložio. Veći sam, pak, sam napravio, a funkcionira na istome principu. Ne bavim se time kako bih zaradio, već pomažem ukoliko netko želi da se jaja izlegnu. Praktički ne stignem svima pomoći, puno ljudi pita – tvrdi, kazavši kako inkubator može primiti 130 kokošjih i 45 guščjih jaja, pri čemu se sastoji od uređaja za reguliranje temperature i vlage, ventilatora te motora.
Upravo je iz djela njegovih ruku, zanimljivo, ususret Uskrsu kojega simboliziraju pisanice, pa samim time i pilići, izašlo maleno, blagdansko čudo o kojemu smo pisali.
Narušeno zdravstveno stanje popravljaju pozitivne misli i rad oko kuće
U mirovini je 11 godina nakon rada u vojsci, kao i sudjelovanja u strahotama Domovinskog rata tijekom kojega je, kaže, prošao gotova sva ratom zahvaćena područja. Bez posla je ostao kada se u državi pojavila potreba za naglim smanjivanjem broja vojnika.
– Ako si imao 20 godina radnoga staža, nitko te nije pitao hoćeš li raditi. Bio si višak – kaže.
Već u vojsci doživio je prvi moždani udar, dok je povratkom kući imao dva srčana. Sve je to prebolio, a danas vodi bitku s dijabetesom.
– Šećer je tihi ubojica – kratko kaže.
Smatra kako bi zdravlje bilo u boljem stanju da je ostao raditi, vodeći se poznatom rečenicom kako čovjeka sve uhvati kada ode u mirovinu.
– Bavim se poslovima oko kuće, dok supruga radi na minimalcu. Praktički ne pokriva režije. Niti je moja mirovina velika – ističe probleme Horvat.
Unatoč svemu, ne krije optimizam. Česte pozitivne misli vezane uz obitelj koju čine supruga i četiri kćeri, od kojih su se dvije odselile, kao i težnja k izbjegavanju misli o bolesti, omogućuju mu da, kako i sam kaže, nekako gura dalje i gleda naprijed.
– Mogu reći kako mi sve te aktivnosti služe kao terapija. Lakše je kada ne razmišljam – govori Horvat, ugledavši u tome trenutku Charlieja, samojeda prekrasne dlake, kako trči po dvorištu, dok je već sekundu kasnije bio pod stolom tražeći pažnju.
Samojed Charlie pravi je dio obitelji
Kao i sve u ovoj obitelji, tako i njihova četveronožnog prijatelja, prema riječima vlasnika redovno cijepljenog i urednog, prati zanimljiva priča koju smo imali priliku čuti na samome izlazu iz tople, ciglene kuće smještene na samome kraju jedne od ulica u Ždali. Na samo jutro prvoga dana ove godine tadašnji je tek tromjesečni pas nestao. Bio je Adelin poklon kojega je otac Ivica nedugo nakon toga zamijenio Charliejem.
– Charlie je star šest mjeseci, tako da tek uči. On je, recimo to tako, brat od onoga koji je nestao. Kada se to dogodilo, stupio sam u kontakt s ljudima iz Zadra koji su Charlieja kupili baš u Novigradu. Bili su iz istoga legla. Prošao je pola Hrvatske i vratio se u naš kraj – pojašnjava Horvat.
Tom je posljednjom avanturom zaključen niz zanimljivih priča koje je ova obitelj neočekivano ponudila. Uz to što su nas lijepo ugostili, zahvalnost je na kraju rukujući se s nama pokazao i Charlie.
