Na prvom mjestu ljubav, a onda međusobno poštovanje, razumijevanje, sloga, radost života u životima ispisanim ne tako lijepim pričama. Svaku od ovih emocija doživjeli smo u sat vremena provedenih s obitelji Sabadi.
U Malom Pogancu, mjestu na brdu, u obiteljskoj kući živi čak desetero članova, možemo slobodno tako reći, obitelji. Naime, već deset godina Bojana i Milutin Sabadi udomljuju osobe sa psihičkim i mentalnim bolestima.
Oni su bračni par, a imaju dvoje djece, sedmogodišnjeg Ognjena i devetogodišnju Petru. S njima žive i Bojanini roditelji, ali i četvero udomljenih osoba. Oni su nas dočekali sa širokim osmijesima i raširenih ruku, sretni i uzbuđeni zbog naše posjete. Iskrenost je to koju danas rijetko možemo vidjeti i osjetiti.
Sama predodžba o takvim pričama nije lijepa i ugodna, kroz glavu nam je prolazilo milijun pitanja prije nego što smo došli i sjeli za stol. Što ćemo pitati te ljude? Kakve su njihove priče? Tko su oni?
No, bili smo ugodno iznenađeni i u isto vrijeme posramljeni svojim razmišljanjem i samom predodžbom jer smo dočekani toplo i ugodno, onako ljudski, od ljudi koji imaju psihičke probleme jer ih život nije mazio. Još smo se jednom uvjerili da sve što je potrebno za sreću je ljubav koju svatko od nas traži, koju svatko od nas treba. Svi mi želimo biti voljeni, a kada uz to imamo i topli dom, hranu, obitelj i prijatelje što je zaista više potrebno za sreću?
Sve to zna ova velika obitelj u čijem je udomiteljstvu već deset godina 69-godišnji Vjekoslav Labazan koji je, kako kaže, sretan u ovom malom mjestu i u ovoj obitelji.
– Poštujemo jedni druge i to je najvažnije. Zato se i dobro slažemo i sve funkcionira kako treba. Svašta radimo i pomažemo jedni drugima – rekao nam je Vjekoslav.
On je bivši pomorac koji je, kako kaže, dva puta oplovio svijet, a najljepše mjesto koje je posjetio i u kojem se osjećao najbolje je Rio de Janeiro u Brazilu.
– Ljudi su tamo ljubazniji, a kada bih koga pitao za pomoć oni bi me doslovno odveli do mjesta koje tražim ili pak pomogli oko nečega. A tamo sam se i zaljubio te sam Brazilku doveo i u Hrvatsku, ovdje je bila 40 dana – rekao je ovaj tajanstveni svjetski putnik koji nam nije otkrio kako je ta priča završila.
Njegove dogovštine je, kako kaže obitelj Sabadi, najljepše slušati uvečer, pogotovo kada su ovakvi kratki dani. Naglašavaju da tako oplove cijeli svijet u mislima.
Gospodin Vjekoslav ima sina koji ga redovito posjećuje, a i on odlazi u posjetu k njemu. Kolika je povezanost ove obitelji vidi se i u odnosu malog Ognjena koji je plakao kada je Vjekoslav išao u posjetu.
– Jako smo povezani, od kad se Ognjen rodio ja sam ovdje, ja sam njegov kompa. Tako me i on zove – rekao nam je Vjekoslav.
Obitelj Sabadi kaže kako su odlučili na takvu vrstu udomiteljstva jer je u selu iz kojeg potječe gospodin Milutin bilo puno takvih udomitelja još prije deset godina.
– Nemam loša iskustva s tim ljudima. Trojica od njih četvero od samog su početka s nama. Bio je još jedan gospodin, ali on je nažalost prošle godine preminuo. Slažemo se i nikoga od njih ne smatram korisnicima, mi smo obitelj. Kada imamo rođendanske fešte oni su obavezno s nama, nikada ih nismo izolirali od svakidašnjih događaja – rekla nam je B. Sabadi.
Istaknula je i da ih vodi u crkvu, ali i na kavu u Koprivnicu ili Križevce, a znaju otići i na ručak.
– I oni su ljudi i nisu krivi što nemaju gdje biti. Poštujem ih. Vjekoslav je od mene stariji, on je ovdje deset godina i ja njemu nikad nisam rekla Ti. Ali oni poštuju i mene, tako da nikad nisam ni pomislila odustati od udomiteljstva – naglašava gospođa Sabadi.
Miroslav Martinaga (49) rodom je iz Kunovca, a kod ove je obitelji od samih početaka, već devet godina.
– Ovdje mi ništa ne fali, a karte su mi glavna zanimacija, nadam se da ću tu ostati do kraja života – rekao je on.
Bojana je s nama podijelila da je Miroslav kod njih došao u teškom stanju, ali je već kroz mjesec dana bio neprepoznatljiv. Ističe da on zahtijeva najveću njegu, ali i da se slažu te da se sve može dogovoriti.
Svatko od njih ima svoju terapiju koju nikad ne preskaču, a obitelj Sabadi ih po potrebi vozi kod doktora. Oko hrane se, kažu, dogovore. Nemaju standardni jelovnik već svaki dan odluče, više manje po želji. Bojana ističe kako joj puno pomažu i roditelji, a pogotovo mama koja uglavnom kuha. Jer, obitelj Sabadi bavi se i poljoprivredom i imaju stoku, a Milutin je uz to i zaposlen pa je posla puno. Ali u ovoj obitelj vlada sloga te je stoga sve lakše.
Alen Cenko ima 39 godina i rodom je iz Vlaislava, a član ove obitelji je već deset godina. S nama je podijelio svoju tešku priču.
– Zbog životnih problema pola godine sam bio doslovno na cesti, ova me obitelj prigrlila, tu sam sretan, s djecom sam si dobar, s njima igram nogomet, a Ognjen mi je kao brat. Ovo je topli dom, svaki vikend jedemo kolače, a za rođendane i tortu. Za Svetog Nikolu dobili smo poklone, a jedva čekam i Božić kada ćemo imati veliki švedski stol. Baš smo prava obitelj – rekao nam je Alen.
Milutin Sabadi kaže kako kao obitelj na odmor nisu nikada otišli, ali ne žale za tim. Nisu sve obitelji iste, kaže, i ne moraju svi ići na more.
– Krpamo nedostatke odlascima na bazen, sretni smo tako kako je. Djeci ništa ne nedostaje. Neka smo svi živi i zdravi, a sve ostalo ako dođe super. Zadovoljni s ovime što imamo – rekao je Milutin.
Kod njih je smješten i jedan od nekada popularnih koprivničkih konobara, Mladen Dimitrovski – Kondor, koji je prije nekoliko dana navršio 40 godina. Kod ove je obitelji tek šest mjeseci, ali kako kaže, jako se dobro prilagodio.
– Dobro mi je ovdje, imam sve, a i tu su me svi prihvatili, zadovoljan sam i s cimerom – kroz smijeh je rekao jedan od omiljenih koprivničkih konobara, a možemo slobodno reći i najboljih.
U sobama su po dvoje i svatko od njih kada nešto poželi, ima zvono. Ali, oni su ionako, kako kažu, stalno zajedno. Pomažu u kućanskim poslovima i sudjeluju gotovo u svim aktivnostima u kojima je obitelj Sabadi. Kada je ljepše vrijeme idu i u šetnje sa svojim psom, a dva puta godišnje idu i na okupljanja koje organizira Centar za socijalnu skrb na kojima ne nedostaje pjesme i plesa.
– To je njima, a i nama, najljepše. Kod kuće često zaplešemo i kad nema muzike. Veselje je najvažnije, a ovim je ljudima dovoljno malo. Kartamo se, igramo pikado i čovječe ne ljuti se, plešemo i pjevamo, slavimo rođendane, smijemo se i plačemo zajedno, puno radimo i međusobno razgovaramo. Život nam prolazi u međusobnom razumijevanju – rekla je vesela udomiteljica B. Sabadi.
Ljudi su to kojima je život ispisao teške priče. Ljudi koji su imali malo sreće. Ali i ljudi koji su s tim malo sretni. Oni su svoju obitelj pronašli u Malom Pogancu.
I zato, u ovo božićno vrijeme budimo zahvalni. Na jelu, piću, slasticama, okićenoj jelki, zdravlju. Ali najviše od svega, budimo zahvalni jer smo okruženi svojom obitelji. Budimo zahvalni što smo živi i zdravi i što oko sebe imamo ljude koji nas vole, koji su nam obitelj. Ne težimo lažnim, velikim stvarima. Budimo skromni i neka nam ova obitelj bude primjer čiste požrtvovnosti, topline i međusobnog poštovanja. Zagrlimo i ovog Božića svoje najmilije.
