Isprva je sve teško, ali ništa nije nemoguće. Želiš li rasti u životu, moraš prihvatiti mnogo toga. Ne možeš imati sve, nešto ćeš ostaviti iza sebe, kazao nam je na vrlo dobrom engleskom jeziku Satyam Bhatia, jedan od trideset Indijaca koji su tijekom posljednja tri mjeseca stigli u Veliki Bukovec.
U potrazi za boljim životom, odnosno novcem, zaposlili su se u Požgaj grupi, i time napravili veliku životnu promjenu, pritom ostavivši obitelj i voljene u Indiji.
– Nedostatak radne snage poznati je hrvatski problem. Mnogi odlaze, uglavnom mladi, što smo osjetili u proizvodnji. Nismo uspjeli pronaći radnike, preostali su uglavnom starije životne dobi. Bila nam je potrebna svježa krv – objašnjava voditeljica marketinga Božena Nemec.
Požgaj grupa, inače, posluje u sferi drvne industrije. Pogledom na njihovu službenu stranicu vidljivo je kako imaju četiri pogona, od čega se jedan nalazi na rubu Varaždinske županije. Ukupno imaju 550 zaposlenih, oko 200 ih je u Velikom Bukovcu, od čega, dakle, gotovo sedmina iz daleke zemlje.
Prvu grupu činilo je 20 radnika pristiglih putem agencije iz Mumbaija. Voditeljica marketinga prepričava nam kako je organiziranim intervjuima voditelj kadrovske službe, osobno odletjevši u Indiju, izabrao radnike, od čega su neki i fakultetski obrazovani.
– Imamo radnike iz Bosne i Hercegovine, no ni ondje ih nismo mogli pronaći dovoljno. Glede Indije, vidjeli smo i pročitali da ih mnogo već radi u Hrvatskoj, u fizički zahtjevnim industrijama. Birali smo ih prema kompetencijama. U posljednje se vrijeme agencije iz Indije i Bangladeša samoinicijativno javljaju, nudeći svoje radnike – tvrdi B. Nemec.
‘Došao sam zaraditi, u Indiji su plaće otprilike dvostruko niže’
– Ljudi su ih iznenađujuće dobro prihvatili. Druže se, vikendom izlaze u ovdašnji kafić, a po Facebook objavama shvatili smo da ponekad odlaze u gorice novostečenih prijatelja – uz smijeh kaže B. Nemec.
Isto je ponovio Satyam, kojega smo očekivali u radnom odijelu, punom piljevine uz gdjekoju masnu mrlju. Međutim, obučen u košulju iznenadio nas ustavši se od laptopa smještenog u uredu s ostatkom administrativnog dijela tvrtke gdje odrađuje četiri prekovremena sata.
– S obzirom na to da je kompjuterski potkovan uz određeno marketinško znanje koje posjeduje, Satyam je iskazao želju za dodatnim radom izvan pogona. Sada na probnome roku radi na istraživanju indijskog tržišta. Prednost je imati osobu koja će se na njihovom jeziku javljati – kazala je B. Nemec.
Voditeljica govori kako pet dana rade u pogonu, kao i ostali radnici, dok se eventualni vikendi posebno plaćaju. O egzaktnim primanjima nije mogla govoriti, ali je potvrdila kako su strani radnici po tom pitanju konkurentniji od domaćih radnika. Poput Satyama, i ostali iskazuju želju za dodatnim radnim satima. Priča se, očigledno, može usporediti s odlaskom u, primjerice, Njemačku, nepresušnoj temi koja svakodnevno kola domaćim medijima.
– Želio sam pokazati svoje vještine, bez ambicioznosti ne možeš rasti. Došao sam zaraditi, u Indiji su plaće otprilike dvostruko niže – motivirano će Satyam čije riječi, naravno, prevodimo.
Informacije Ministarstva unutarnjih poslova odagnale su tvrtkine strahove temeljene na mogućnosti da indijskim radnicama Hrvatska služi kao odskočna daska. Naime, oni nemaju pravo ulaska u druge države Europske unije. Na njihovim je zamjenskim osobnim iskaznicama istaknuto kako nisu hrvatski državljani.
– Možemo reći da smo zadovoljni većinom. Mnogi su iskazali interes za dužim ostankom. Imali smo intervjue, omogućili im da kažu što im odgovara ili ne odgovara, a direktor Nikola Požgaj osobno ih je upoznao – navodi.
Satyama su oduševili štrukli i meksička pita iz pekare
– Nisu svi istog statusa. Ima siromašnih i manje siromašnih, iz velikih i ruralnih područja – kaže B. Nemec.
Ilustrativno, cjelokupna Varaždinska županija ima 170 tisuća stanovnika, dok u Mumbaiju ili New Delhiju gravitira oko 20 milijuna. Podrazumijeva se kulturalna promjena, golemi šok. A kako bi što uspješnije prekoračili promjene, tvrtka je kupila kuću i u nju smjestila sve Indijce. Valja istaknuti kako ni u jednom trenutku voditeljica marketinga nije sprječavala ili ograničavala ikoga u govoru. Pa nam je, tako, i pokazala kuću čime smo se uvjerili u pristojne uvjete u kojima stanuju.
Odmah na ulazu dočekala nas je prava domaćinska, indijska atmosfera. Jedan od ukućana, Dipankar, držeći kuhaču pripremao je jelo za ostale. I to u velikom, zbilja velikom loncu. Kako nam kažu, kuhinja je predstavljala problem. Kao izraziti ljubitelji “spicy”, vrlo ljutih jela, teško im je priviknuti se na hrvatsku hranu.
– Trenutno si sami kuhaju, ali planiramo dovesti indijskog kuhara. Iz agencije su nam kazali, temeljeći na dosadašnjem iskustvu, kako je to najbolji potez – kaže B. Nemec, napomenuvši kako su naručivali posebne začine, kao i određene sorte povrća.
– Moramo se priviknuti – optimistično dodaje Satyam kojemu su posebno ukusni štrukli i proizvodi pekare Mlinar, pri čemu ističe meksičku pitu.
Sobe sadrže šest ležajeva, odnosno tri kreveta na kat. Iako nisu osobito uredni, teško je očekivati maksimalno ulaštene površine u kući čije prostorije popunjavaju desetine muškaraca.
– Na početku su neki od njih osjetili slobodu, znali su popiti tijekom vikenda. Pa, smo im objasnili kako stoje stvari – govori.
Jednako tako, imali smo potpuni pristup svim dijelovima golema pogona iz kojega izlaze lijepljene ploče i parketi. Temeljeći na našem jednodnevnom iskustvu, radnici su zadovoljni, domaći i indijski. Primijetili smo način sporazumijevanja, rukama i nogama, gdje postaviti koji komad drva, što će stroj prepiliti ovdje, a što ondje. Uglavnom, ostavili su dojam kako uspijevaju funkcionirati. A da su veseli, uvjerili smo se prilikom fotografiranja koje nijednome do njih nije teško palo.
– Objašnjeno im je o kakvom se poslu radi, pokazan im je video. Ugledavši posao, nisu se iznenadili, znali su što ih očekuje – tvrdi B. Nemec.
‘Možda bih ostao i deset godina, ovisi hoću li biti sretan’
Iako im je ponekad dosadno, slobodno vrijeme ispunjavaju odlaskom u lokalni kafić, vožnjom biciklima te surfanjem internetom. Nekolicina ih je posjetila Opatiju i Koprivnicu te utakmicu Podravke Vegete čije je igračice Satyam pohvalio. Ipak, ne zanimaju ga djevojke, jer svoju zaručnicu već ima, što nam je pomalo sramežljivo potvrdio.
– Ovdje su ljudi društveni, dok je dio u Indiji nešto agresivniji, imaju čvršći stav. Ne znam kakvi su međuljudski odnosi inače, ali prema nama su vrlo dobri – rekao je Satyam, prokomentiravši društveno uređenje Indije.
– Problem su lokalne vlasti i odnosi među ljudima različitih društvenih slojeva, odnosno kasti – shvatili smo iz njegovih riječi.
Radne dozvole vrijede im godinu dana, s mogućnošću produžetka. Sve uključene strane zadovoljne su odnosom što bi vrlo lako moglo dovesti i do njihova duljeg boravka unutar hrvatskih granica.
– Možda bih ostao ovdje i deset godina, doveo obitelj. Ovisi hoću li biti sretan – zaključuje Satyam.
