Vjerujemo da ne postoji Koprivničanac koji barem jednom nije zastao pored voćarnice Ferati, ušao u nju i kupio nešto od ponuđenog voća i povrća. A ako ste to napravili samo jednom, vjerujemo da ste si vraćali iznova i iznova. Kvaliteta proizvoda koju obitelj Ferati nudi nije upitna, a domaća atmosfera te druželjubiv i prisan pristup prema kupcima je samo šlag na torti. Odlučili smo porazgovarati s Elezom Feratijem i doznati kako je sve počelo i zašto je njegov otac davnih godina odabrao Koprivnicu kao grad u kojem želi živjeti.
Početkom osamdesetih godina, obitelj Ferati iz Makedonije lagano je krenula prema granicama Hrvatske sa svojim poljoprivrednim proizvodima te je tako počela s izvozom domaće paprike u Karlovac, prisjeća se toga naš sugovornik Elez. Njegov otac Abdilbaki i sam je znao otići u Karlovac i na štandu prodavati spomenutu papriku, a malo pomalo Hrvatska mu se kao država svidjela te se počeo fokusirati na pronalazak prodajnog mjesta u Zagrebu. Ubrzo je odustao od te ideje, dogodilo se to onog trenutka kad mu je prijatelj spomenu maleni gradić imena Koprivnica. Dotad nije čuo za ovaj grad, ali odlučio ga je posjetiti i otići u svojevrsnu izvidnicu.
– Taman oko tri sata popodne sjedio je u parku baš nasuprot naše voćarne, kad se odjednom pojavila horda ljudi na biciklima. Saznao je da su to zaposlenici Podravke. Kada je čuo da je u njoj zaposleno devet tisuća ljudi, shvatio je da je to tako dobra točka za dućan i ako samo svaki tisućiti zaposlenik uđe u voćarnu, bit će to prolazno – govori nam Elez Ferati, prisjećajući se vremena kada je njegov otac započinjao s ovim poslom.
U početku je to bila pečenjara, a 1985. se Abdilbaki odlučuje za voćarnicu. Elez je još kao dijete počeo pomagati svom ocu, onda kada su, kako kaže, bili siromašni. Iako se i sada ne smatra bogatim čovjekom, svjestan je da je sebi i svojoj obitelji, ženi Silviji i sinu Iliru omogućio dobar život.
– Bili smo dosta siromašni kad nas je moj otac dovukao ovdje. Smatram da ni danas nemam previše, ali istina je da moj sin ima bolji standard nego što sam ja imao – govori Elez koji je u Koprivnici završio srednju školu. Mnogi ne znaju da je po završetku srednje škole Elez upisao Matematiku i fiziku na PMF-u. No, nakon završene druge godine i to u roku, odlučio se okrenuti obiteljskom poslu i pomoći svome ocu.
– Nije mi žao zbog toga, svojevremeno se i moj otac opirao ovom poslu i isprobavao razna radna mjesta, ali obiteljski obrt je na kraju, kao i kod mene, prevagnuo – zadovoljan je Elez.
Nakon što je njegov otac preminuo, Elez je 2008. godine službeno preuzeo voćarnicu Ferati te nastavio u istom obiteljskom tonu, oslanjajući se i računajući na pomoć svoje žene Silvije, njegove desne ruke, a danas i njegov sin Ilir radi u voćarnici Ferati. Mnogi Koprivničanci vole iznova i iznova dolaziti k Elezu, a da je voćarnica pun pogodak vidi se u činjenici da je jedina na području našeg grada. No, Elez misli kako je nešto drugo zaslužno za opstanak njegova obrta.
– Živimo relativno skromno, uz moju obitelj imam još dvije zaposlenice kojima isplaćujem plaću, nemam kredita, nemam nekretnina u koje bi morao “lupati” novac, lokacija voćarnice je odlična, no bitan je i naš pristup prema kupcima on je prilično korektan – kaže Ferati.
Obitelj Ferati uspijeva se već godinama oduprijeti i raznolikoj ponudi voća i povrća u trgovačkim lancima čija se prednost nalazi i u stvarima poput besplatnog parkinga te velikog asortimana proizvoda izuzev voća i povrća. Ali, ono što trgovački lanci nemaju jest određena doza posvećenosti mušteriji koju njeguju mali trgovci.
– Voće i povrće je škakljiva roba, ponekad se dogodi da je malo lošija, ali to nije namjerno, jednostavno nekad nešto “izmakne”, a ako i dođe do toga, uvijek se na neki način odužim mušteriji. Isplativije mi je ponekad i baciti lošu robu, nego ju ostaviti na policama pa ju pokušati nekome prodati, to se ne radi, ako se i dogodi, stvarno nije namjerno. Težim tomu da se moje mušterije nikad ne osjećaju prevareno – rekao je naš sugovornik.
Istina je da je Elez u ovom poslu od kad zna za sebe, kroz godine je naučio puno toga i razumije se u razne sorte voća i povrća, voli istraživati i uvoditi novitete u svoju ponudu. Tako je prije deset godina, prisjeća se, otkrio i japansku jabuku kaki, koju su Koprivničanci dobro prihvatili te ju i dan danas možete naći na policama Ferati voćarne. Elez svoju robu nabavlja na Zelenoj tržnici u Zagrebu, a za odabir najkvalitetnijih proizvoda još uvijek mu treba i nekoliko sati, iako je već itekako uhodan.
Možda ste već i čuli ili načuli kako će se u skorije vrijeme otvoriti još jedna Ferati voćarna, smještena na Varaždinskoj cesti, čiji će se koncept rada razlikovati od sadašnjeg koncepta, bit će to nadzirana samoposluga, kako Elez kaže. U planu je i modernizacija postojeće.
– Neće biti potpuna samoposluga, ali ljudi će imati priliku sami odabrati koje voće i povrće žele, a naši prodavači će paziti da se prevelikim premetanjem roba ne uništava. Ljudima treba omogućiti da uzmu ono što im ja zapelo za oko, ali ne treba im dopustiti da uništavaju našu ponudu – objašnjava Ferati.
Pitali smo kroz šalu Eleza gdje njegova obitelj kupuju voće i povrće, aludirajući da bi bilo zanimljivo da nam kaže kako ne konzumira proizvode iz svoje voćarnice, ali naravno to se nije dogodilo! Voće i povrće se u obitelji Ferati konzumira svaki dan i to je također jedan od najboljih načina provjere kvalitete robe koju nude svojim kupcima. S obzirom na ljubav prema poslu koji radi i strast koja ga tjera da se konstantno nadograđuje, usudit ćemo se reći da Eleza i njegovu obitelj čeka još svjetlija budućnost. A sin Ilir? On ima još dosta godina pred sobom i vremena da odluči hoće li šarenilo voća i povrća, njihova kvaliteta i finoća, biti i njegov životni put koji će prenijeti jednog dana možda i na svoje dijete. Ili djecu, tko će ga znati.
