‘Isusek, Isusek, kaj mi bu ve Regica rekla’ ili ‘Sunčece ti presvetlo’, samo su neki od citata proizašlih iz serije Gruntovčani, a koji se i danas pojavljuju u javnosti.
Mnogi su kultne likove Andrije Draša Katalenića, poznatijeg kao Dudeka, zatim njegove supruge Regice te Cinobera, Presvetlog ili Besnog pratili cijelu vječnost, ponovno i ponovno. Serija je snimana u Podravini 1975. godine, što znači da nekolicina ljudi iz prve ruke može posvjedočiti kakvi su glumci bili zaista, izvan uloga, kako je izgledalo snimanje, tko je u njemu sudjelovao te otkriti brojne druge detalje.
Nemoguće je za to pronaći boljeg sugovornika od Đure Zvonara, u vrijeme snimanja petogodišnjeg dječaka u čijoj se kući u Sigecu radnja ponajviše odvijala. U njegovu domu iz djetinjstva živio je legendarni Dudek.
– Na poziv tadašnje Mjesne zajednice, mojem tati došao je režiser i kazao kako mu njegova kuća najviše odgovara. Došlo je do zaključenja ugovora i početka snimanja – započinje Zvonar, dodajući kako je isto trajalo od rujna do studenoga.
‘Bio je to i ostao sigečki jal’
Kako bi vjerno portretirali tadašnju svakodnevicu, svi kućni detalji, od kreveta do starina ili željeznih stalaka na kojima su se iznad peći sušili pokrivači, zadržani su u identičnim pozicijama. Čak i plava boja na zidovima.
– Tražili su to nešto. Cijela serija, 90 posto, snimana je našim materijalom – navodi Zvonar.
Za vrijeme snimanja, siromašna sedmeročlana obitelj spavala je u dijelu štaglja rezerviranom za drva. Ispitivali su, pratili i družili se sa snimateljskom ekipom te pili kavu, a neki čak i sudjelovali. Strica našega sugovornika, koji je na veliku žalost preminuo nekoliko dana prije razgovora, može se u seriji vidjeti kako vozi traktor. Njegov brat, Zvonarov također pokojni otac, na čamcu u epizodi s trstinom vozio je Presvetlog. Svoj doprinos dao je i pas Medo kojega su tražili za snimanje, te jedna krava.
– Moji roditelji živjeli su od pijeska kojega su lopatama utovarili najčešće u gumenjake, a ljudi bi za to platili. Kako se sve moderniziralo, tako je tata, pogađajući se za cijenu glede snimanja, a nudili su mu izgradnju nove kuće, kazao kako bi htio traktor. Nije želio više raditi ručno – prepričava Zvonar, čiji je otac u konačnici i kupio traktor od dobivene naknade, ali se isti preokrenuo i uništio.
– Imao je takvu sudbinu da su ponovno morali lopatati. Bio je to i ostao sigečki jal, nek’ mu se je ftrgel. Naš gruntovec i sve od čega smo trebali imati koristi, otišlo je u tu grabu, peskaru i gruntovec. Gdje je ‘zraslo tu je i zakopano – izjavio je prepun emocija.
Dojam je kako je naš sugovornik zadovoljan svime što su dobili od Gruntovčana. Iako su, smatra, financijski mogli i bolje proći, primili su nešto puno vrjednije, nematerijalno dobro – poznanstva, prijateljstva i druženje.
– Serija je zaslužila upisati se na zemljovid Podravine, i da se veli kako je tu snimljena serija, prepoznata po takvome narodu. Imamo Generalića, Šodericu, naivu, pa zašto ne bismo ovdje imali Gruntovčane? Svi zajedno bismo od toga imali koristi. Čini se kako 40 godina tijekom kojih se serija gleda nije dovoljan znak – mišljenje je Zvonara.
U skladu s tim riječima, nezadovoljan je što turistički potencijal vezane uz omiljenu seriju nije iskorišten.
– Kad se sjetim, teško mi je. Živio sam u toj kući, proveo mladost. Posljednji zid kuće u kojoj je Dudek živio srušen je 2016. godine. Sestra je to morala učiniti, bila je derutna, nije mogla u njoj živjeti stotinu godina – rekao je, naježivši se istovremeno.
S druge strane, sretan je Udrugom Sigečko srce, Kulturnom-umjetničkim društvom Gruntovec i njihovim radom na održavanju Gruntovčana na životu.
Glumci su se nerijetko zakartali i zarakijali
Glavnu ulogu svima dragoga, ali naivnoga, tihoga i povodljivoga Dudeka utjelovio je Martin Sagner, rođen u Novigradu Podravskom davne 1932. godine. I danas je, tvrdi Zvonar, obiteljski prijatelj iznimno vezan uz njegovu tetku Božicu Lever koja ga posjećuje na dnevnoj bazi, a koju naziva ječmenkom, na vek lijepom i rumenom jabukom.
– Družio se sa svima kao da je čovjek iz sela. Nikada, pa ni danas, nije ljude gledao s visoka. Puno je puta jednostavno sjeo s nama za stol i jeo. Grah, špek, ljute feferonke, štogod. Nije bilo razlike između nas i njega. Njemu nitko nije bio pokvaren – siguran je Zvonar.
Dudek je prepoznatljiv upravo po svojim gore navedenim karakteristikama, ali malo je poznato kakav je bio u stvarnosti. Naime, Zvonar tvrdi kako je Sagner izuzetno pametna, ugodna osoba s kojom naprosto ne želite prestati razgovarati. Osjećate njegovu mudrost, tvrdi Zvonar.
– Podignuo bi me u dućanu i rekao da si izaberem čokoladu. Tada su najveće bile one s rižom. Uvijek je imao vremena za nas, strahovito voli i volio je djecu. Uživa u društvu – prisjeća se posebnih trenutaka.
Otkrio nam je i kako su se glumci sa seljacima zakartali i zarakijali.
– Režiser dolazi, a Dudek i ekipa ne mogu snimati. Ponašali su se poput običnih ljudi, nije bilo strogih pravila. Sve spontane scene snimali su po selu. Primjerice, ljude s biciklima, traktorima ili ispred gostionice i dućana – objašnjava.
Ikonski trenutak serije bilo je Dudekovo pokrivanje štaglja, koji je i danas na istome mjestu, uz minimalnu izmjenu crijepa. Ukoliko se ne sjećate, počela je padati toča, a podravski protagonist trebao je ispaliti ‘raketlina’.
– Dovezli su gumenjak sa šoderom, pa su dva dečka lopatama bacala kamenje. Tako su snimili toču. A Dudek je pokrivao štagalj – uz smijeh govori.
Koja je tajna uspjeha Gruntovčana?
Čak i danas, 44 godine otkako je snimljena, serija se emitira na nacionalnoj televiziji. Višestrukim, ali opravdanim prikazivanjem za koji postoji interes, imali smo priliku uzduž i poprijeko upoznati sve njihove vrline i mane. Na naš upit što je tajna uspjeha i tolike dugovječnosti, Zvonar je kazao kako je u pitanju autentičnost, paralela sa stvarnim životom koja se i danas može povući.
– Ovo je najprimitivniji kraj. Ljudi su jalni. Kupi li susjed jednu kravu, ja moram kupiti dvije. Crkne li meni jedna, da’ Bog da tebi crknu dvije. To razmišljanje i mentalitet ljudi se do danas nisu promijenili, tek na površinu izađe uz čašicu. Bez obzira na to što vozimo ili imamo, svejedno je čovjek, Podravec, ostao isti kao za vrijeme Gruntovčana. Mislim da nikada ništa i nigdje neće biti pogođeno kao ta serija – zaključuje Zvonar.
