– Najbolje je što svojim učenicima mogu otvoriti srce i svoju kreativnost podijeliti s njima. Jer dobar učitelj osjeća dijete, a ne papire i digitalne alate – kaže nam učiteljica 3.e razreda u Osnovnoj školi Ludbreg Olja Dijanošić.
Ova kreativna i inovativna učiteljica razredne nastave, ujedno i studentica na Institutu waldorfske pedagogije, uvijek je spremna za nove izazove, a nastavu i boravak u školi nastoji djeci učiniti zanimljivijim.
Inicijatorica je projekta Senzornog parka, odnosno osjetilnog parka u ludbreškoj osnovnoj školi, prvog takvog u Hrvatskoj. Sa svojim učenicima osmislila je humanitarnu akciju „Širim dobrotu i tako rastem“, s djecom uljepšava stare ormare, a predvorje škole njenom je kreativnošću dobilo i ljepši vizual. Napisala je knjigu s dječjim igrama za produženi boravak koja čeka svoje objavljivanje, a u okviru projekta „LORA – laboratorij održivog razvoja“ tiskat će se i Hrvatsko-romski rječnik.
Sada je najviše raduje što joj je učionica nakon dva i pol mjeseca održavanja online nastave opet puna smijeha i veselja njezinih učenika.
– Svi smo se našli u novoj situaciji i pred novim izazovima. Odjednom smo saznali da od ponedjeljka nema nastave u školi već prelazimo na online nastavu. Trebali smo se preko noći prilagoditi situaciji koliko god možemo. Sve je palo na leđa nas učitelja. Imali smo tek tri dana da se organiziramo – kaže Olja.
A u ta dva i pol mjeseca razmjenjivala je sa svojim učenicima 300 do 500 poruka dnevno.
– Glavni cilj mi je bio održati privid normalnosti, tako da djeca imaju neku obavezu, da se ne opuste i da ne izgube motivaciju. Jer je neprirodno da učiteljica gleda u računalo i govori kameri, kao što je neprirodno da djeca sama rade uratke. Osmišljavala sam im kreativne zadatke poput kuhanja plastelina, snimali su radijsku emisiju… Obavezno smo jednom tjedno „zoomali“, improvizirali smo sat razrednika – smije se.
Najpozitivnije u svemu je, ističe, da su svi učenici imali individualan pristup.
– Imam učenike koji se nikad ne bi istaknuli i nisu se isticali u učeničkoj nastavi, a sada su procvali. Radi se o sramežljivoj i introvertiranoj djeci kojoj je ovakav način nastave očito više odgovarao – kaže.
Online nastava je zahtijevala i angažman roditelja.
– Ponosna sam na roditelje svojih učenika i srce mi je puno i veliko. Pomagali su svojoj djeci, a i meni. Svi su redovito slali domaće zadaće. Isto tako, ispravljali su ih ako su našli sitne greškice – zadovoljna je.
S popuštanjem epidemioloških mjera uzrokovanih COVID-om 19 i održavanjem učeničke nastave, oživjet će opet i Senzorni park, odnosno učionica na otvorenom u školskom dvorištu iza same zgrade OŠ Ludbreg, projekt koji je Olja napisala i osmislila sama, a njezinu dobru ideju podržali su svi učitelji škole i više od 800 učenika!
– Senzorni park je osjetilni vrt u kojem djeca borave na zraku radi povezivanja s prirodom i omogućuje učenicima da prirodu dožive mirisom, vidom, njuhom, sluhom, okusom, dodirom i ljubavlju. To posebno koristi učenicima s teškoćama senzorne integracije. Također smo zasadili aromatično i ljekovito bilje čiji rast djeca prate – kaže Olja.
A rezultat?
– Djeca oduševljena, zanimljivo im je i poučno, kolege ponosni, roditelji zadovoljni, sugrađani odobravaju – meni srce k’o škola! – kaže Olja.
Kako nas je izvijestila ravnateljica Osnovne škole Ludbreg Đurđa Kladić, Senzorni park Ludbreg je trenutno u stanju obnove što radi projektni tim sastavljen od 17 učitelja. COVID 19 je zaustavio radove i promijenio datume planiranih aktivnosti, ali uspjeli su se prilagoditi novom hodogramu. Za iduću školsku godinu učenici će osim dosadašnjih aktivnosti uzgajati voće i neke povrtne kulture te naučiti odakle dolazi hrana, što je plodored i slično.
Oljina je želja da svaka škola u Hrvatskoj izgradi Senzorni park koji će koristiti u nastavi, pa tako uskoro Senzorni park Ludbreg dobiva „brata“ – Senzorni park Buje i to na temelju njenog autorskog projekta. Izvoditelj radova i korisnik je UdrugaZiid iz Buja.
– Cilj mi je da Senzorni postoji svugdje. Pomoći ću im kao vanjski suradnik-mentor u osmišljavanju i izradi prvog Senzornog parka u Istri kako bi i oni svome gradu dali „dodanu vrijednost“ – kaže Olja.
Osim s UdrugomZiid, surađuje i s Gradom Ludbregom, Centrom za kulturu i informiranje, Crvenim križom, Udrugom „Lumen“, Varaždinskom županijom, RTL-om, humanitarnom udrugom „Rijeka ljubavi“. Svi oni podupiru njezine ideje.
A od ove školske godine učenici i učitelji Osnovne škole Ludbreg sudjeluju u projektu „LORA – laboratorij održivog razvoja“ kojem je koordinatorica.
U okviru projekta, povodom Dana romskog jezika 5. studenog, planira se izdavanje Hrvatsko-romskog rječnika, kojim bi se olakšala komunikacija među učenicima. A na osmišljavanje rječnika potaknuo ju je jedan učenik Rom. Kad je jednom došla u učionicu, opazila je kako plače ispod klupe.
– Vidjelo se da ga nešto boli, samo je ponavljao dvije iste romske riječi, a ja mu nisam mogla pomoći jer ga nisam razumjela. Pozvala sam tada jednu Romkinju koja je prevela njegove riječi. Bolio ga je zub. Tada sam pomislila ne bi li bilo lijepo da i ja naučim barem nešto od romskog jezika – optimistična je.
Učenici romske nacionalnosti su osjetljiva skupina učenika koji se u svom školovanju susreću s nizom teškoća. Jedna od njih je slabo ili nedovoljno poznavanje hrvatskog jezika.
– U našoj školi organizirani su satovi učenja jezika, a tu teškoću dodatno želimo ukloniti rječnikom. Dakle, nije nam cilj da Romi samo nauče hrvatski nego nam je cilj pokazati da je različitost lijepa. Upućujemo ih da cijene svoj materinji jezik jer on nije nešto čega bi se trebali sramiti – govori svestrana učiteljica.
Hrvatsko-romski rječnik je pri samom završetku, a ilustracije će na grafičkom tabletu nacrtati učenik romske nacionalnosti Kevin Bogdan kojem će tablet ostati u vlasništvu kao prilika da jednog dana njime zarađuje za život, odnosno ilustrira knjige, animira likove i slično.
Olja smatra da učitelj ima dovoljno prostora za mijenjati stvari, bez obzira na današnji školski sustav, i to konkretnim akcijama i ukazivanjem na ono što je doista važno. Škola je mjesto gdje se uči, istražuje, uči razumjeti da bi se moglo upotrijebiti to znanje. Jer reforme su papir, nastava živi proces, a učiteljica je ključ.
– Moj stav je da su djeca mali ljudi koje treba shvatiti ozbiljno i da su njihovi problemi u životu, koji nama možda izgledaju sitni, važni i treba ih uzeti s ozbiljnošću. Kako ja shvaćam da je roditeljima njihovo dijete najvrjednije, tako oni znaju da su meni to učenici i mi zapravo dijelimo zajedničku vrijednost. Treba uvažavati dječje želje, sklonosti i mogućnosti, ne preopterećivati ih, nego im omogućiti da budu dobri u onom što ih zanima. Ovih nekoliko tjedana do završetka školske godine pustit ćemo ocjene i brojke, zaokruživati sreću, predahnuti, razmjenjivati osmijehe, jer to djeci treba – poručuje učiteljica Olja Dijanošić.
