Posvetili bismo se ekološkoj noti, osvijestili važnost prirode, proizvoda i hrane. Ljudi bi mogli doći na farmu, živjeti i osjetiti duh poljoprivrede, slikovito nam objašnjava Dražen Mehkek, sa suprugom Martinom vlasnik OPG-a u Đurđevcu u sklopu kojega uzgajaju lješnjake, bademe i orahe, a koji bi željeli pretvoriti u agroturističko mjesto.
– Gospođa se ne da, dok sam ja otprije imao viziju kako od toga živimo. Ideja je stagnirala, ali sada se unatoč koronavirusu sve pokrenulo. Priča ide dalje – govori Dražen.
Obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo pokrenuli su 2007. godine. Imali su zemlju na kojoj se ranije bavilo klasičnom poljoprivredom. Oni su, pak, tražili drugu kulturu. Opcija je bilo mnogo, no odluka je pala na lješnjak. Isprva malena parcela postepeno se širila, stigavši do današnjih osam hektara od kojih 6,5 otpada na lješnjak, a ostalo su orasi i malo badema. Dakle, orašasti plodovi koji zahtijevaju identično skladištenje i upotrebu istih strojeva. Nisu željeli rasipanje tehnologije, već su OPG točno usmjerili k jednome cilju.
– Orasi i bademi zasad nemaju prevelik rod, namijenjeni su našoj upotrebi. Još su jako mladi. A glede lješnjaka, sezona je bila srednja. Dobro je rodio najstariji dio nasada, dok mlađi nije došao u tu fazu – pojasnila nam je Martina, navevši kako imaju 3250 stabala lijeske, 48 badema i 110 oraha, s time da je potonje, nažalost. napala orahova muha.
Imaju jednu zaposlenu osobu, a najviše posla otpada na berbu
Imaju stalne poslove, time i stalne prihode, pa im je OPG dodatan izvor, ali i obaveza. No, ne žale se, kako su htjeli, tako im jest, kažu.
– Sada ide jesenska gnojidba pa rezidba, u travnju kreće zaštita, zatim se borimo s korovom, čemu nema kraja. Onda dolaze izboji, zna ih biti po 60 na jednom stablu. Kada se pomnoži, kada se pojedinačno reže na ruku, to je ogromna stavka. Slijede pripreme za berbu te priprema tla kako bi berba bila mehanizirana, kako bi se strojevi mogli kretati – ne smije biti trave, grančica, grudvica, mora biti ravno. Kad prođe berba, ta tri tjedna muke, dolazi prerada. Ciklus se vrti ukrug. Samo je berba naporna, ostalo možemo hendlati – detaljno pričaju.
Uz jednu zaposlenu osobu koja tijekom cijele godine radi na nasadu Mehkekovih, u berbi – na koju potroše godišnji odmor – pomažu im članovi obitelji. U mukotrpnu, tri tjedna dugu borbu tada se uključi do 15 osoba. Radi se od jutra do mraka. Stariji se nerijetko ukoče, tvrde.
– Trenutno ne bismo od ovoga mogli živjeti, ili bismo životarili. Misli se kako je dovoljno posaditi, a zatim podvući crtu koliko kilograma imamo, koliko ćemo prodati i zaraditi. Daleko je od toga. Recimo, kako proizvodimo ekološki, tako su stavke zaštite, prihrane ili gnojidbe malo veće – nastavljaju.
Govoreći o tome kako je baviti se prodajom lješnjaka neizvjestan posao, misle kako orašasti plodovi nisu poput jednogodišnjih biljaka. Dogodi li se nešto ove godine, reći će mnogi, nema veze, nekako ćemo izdržati dogodine.
– U našem slučaju nema druge godine, već se čeka ponovni razvitak. Nasadu je deseta godina žestoka, tada može puno dati – tvrdi Dražen, istaknuvši kako i problemi s mehanizacijom, otežani pronalazak radne snage kao i, očigledno, vremenske neprilike uvijek mogu stvoriti poteškoće.
“Borimo se kvalitetom, ljudi su zadovoljni, a cijena pristupačna.”
Želja je, ponavljaju, prodavati i bademe te orahe, no zasad su na lješnjacima. Cijena je već godinama oko 60 kuna po kilogramu. Na moru bi, pričaju, preprodavači dobili dvostruko više, dok u trgovinama stoji iznos od stotinjak kuna. Pojasnili su da oni nemaju preprodavače. Martina i Dražen početna su točka prodajnog lanca koji ide do kupaca kojima plodove donose na kućni prag. Dio distribuiraju i putem interneta, surađivali su i s talijanskim partnerima. Međutim, domaći ljudi pokazali su kako u većoj mjeri cijene domaće, čime su zaključili da nema potrebe prtljati s velikima.
– Velike su razlike između kupovnog i našeg lješnjaka. Kod nas se većinom prodaju robne rezerve, to nije prva klasa. Kupovni je crn, mastan, smežuran, vidi se da je dugo bio skladišten. Borimo se kvalitetom, ljudi su zadovoljni, a cijena pristupačna. Tako funkcionira – kaže Dražen, dotaknuvši se i rada na papirologiji koja oduzima dobar komad vremena.
Nasad ne misle povećavati nego je plan urediti objekt, prenamijeniti ga i za, otprilike, dvije godine baciti se u turističke vode. Ne žele biti ukalupljeni u priču koja im se ne sviđa. Misle li dostići cilj s početka teksta, potrebni su strpljenje i odricanje, ono što su i dosad imali.
