Nedaleko Đurđevca smjestilo se poznato naselje Sveta Ana, čija Vodenica privlači brojne turiste i zaljubljenike u prirodu
Veljko i Danijela Miletić u tom su naselju jedini koji se još uvijek bave stočarstvom, a njihova priča otkriva sve ljepote, ali i probleme proizvodnje mlijeka i ovog sektora općenito.
Kažu nam da su njihovi dani različiti, a buđenje u ranu zoru i popodnevna kava jedine su konstante.
– Nema planiranog dana. Budimo se u pola šest i idemo ravno u staju gdje prvo hranimo krave i ovce, a tek onda mi dolazimo na red – kažu nam.
Nakon toga ako mobitel nije zazvonio i promijenio planirani raspored idu dalje u dan.
– Slijedi oranje ili neka druga aktivnost, ovisno o periodu. Gablec uglavnom uzimam sa sobom, a popodne oko pola pet obavezan je prekid posla. Bilo što da se radi to staje i pije se kava, a nakon toga kreću pripreme za novo večernje hranjenje, mužnju i pripreme za sljedeće jutro – opisuju nam njihov dan.
Imanje naslijedio od roditelja
Veljko je imanje naslijedio od roditelja koji su krenuli s prehranom teladi, te se tako od običnog ratarstva, prebacili na stočarstvo.
– Prvo su imali mušku telad koje su tovili do 500 ili 600 kilograma. Napravili su staju za dvadeset tovljenika, da bi kasnije proširili na prostor za njih pedeset. Kako su se vremena mijenjala, polako su prelazili na krave – govori nam o počecima njegovih roditelja.
Kada je Veljko završio osnovnu školu, ostao je kod kuće i odmah je počeo raditi, pomažući roditeljima.
– Počeli smo se tada širiti, kupovali smo zemlju, oženio sam se i nakon toga smo išli u dodatno proširenje staje. Došli smo do 25 muznih krava i to nam je bio maksimum. Bilo je to 2005. godine i za taj period mogu reći kako su to bile zlatne godine – kaže nam.
Tada je razmišljao i da krene u izgradnju staje većeg kapaciteta sa slobodnim držanjem goveda, za razliku od onog kakvu danas ima, s klasičnim vezom.
– Ipak sam odustao od te ideje i pokazalo se kroz vrijeme kako je to bila dobra odluka. Ono što je kasnije slijedilo, pitanje je bismo li se izvukli iz tih problema u koje su neki poljoprivrednici upali. Najviše je to vezano uz kredite u švicarcima – govori.
U to vrijeme kada je gospodarstvo kako kaže bilo na vrhuncu i njihova je proizvodnja bila velika.
– Tih smo godina predali oko 130.000 litara mlijeka godišnje, a dobio smo i priznanje Grada Đurđevca kao mladi poljoprivrednik što nam je svakako bio dodatni vjetar u leđa – kaže Veljko.
Pojavom koronavirusa situacija u stočarstvu se mijenja
Roditelji su u njega imali veliko povjerenje i pomagali mu dugi niz godina oko svih poslova, a kaže kako se u posljednjih nekoliko godina situacija značajnije promijenila.
– Od korone i ukrajinske krize sve je krenulo drastično prema dolje, tako da smo počeli i smanjivati stočni fond. Sada smo došli na 15 muznih krava, što znači da se i prepolovila i proizvodnja mlijeka. Prošle smo godine predali 70.000 litara – kaže nam, te dodaje kako su se troškovi jako povećali.
– Povećala se i cijena mlijeka, ali ona nikako nije pratila povećanje troškova. Cijena nafte je otišla pet ili šest puta gore, a mlijeko je s ondašnjih 20 lipa otišlo na 40 lipa, što je duplo – uspoređuje nam razlike u povišenju troškova i prihoda.
Kaže kako se stočna hrana vratila cjenovno dolje, što je dobro za onog tko ju kupuje.
– Za nas koji proizvodimo na vlastitim površinama nije dobro, ostali su nam troškovi poput nafte i umjetnog gnojiva što je i dalje skupo, a tu su i troškovi energije, dezinfekcije – kaže nam.
Dodaje kako se zbog politike izravnih plaćanja dobivaju čak četiri puta veći poticaji ako ne pokosite livadu, nego ako pokosite i sijeno pospremite za ishranu krava.
– Ako pokosite livadu i pospremite sijeno dobijete od 80 do 120 eura poticaja, dok ako idete na eko varijantu livadu morate pokositi poslije 15. kolovoza zbog očuvanja leptira i drugih kukaca i za tu parcelu dobijete 360 eura poticaja – kaže nam, te dodaje da takva hrana u tom trenutku više nije za ishranu stoke.
Stočni fond se generalno smanjio, pa ljudima ova opcija zapravo jedina preostaje.
– To je samo jedan od primjera, ima ih mnogo, a sve to ukazuje da imamo zapravo previše hrane, dok s druge strane imamo hranu koja znamo od kuda dolazi – govori.
– Nitko nas ne tjera da mi pristanemo na tako nešto, ali nas financije tjeraju. S druge strane, ispada da nikog nije briga koliko ćemo hrane proizvesti. Za mene uvijek bude, ali ni mene ni moje kolege sada više nije briga hoće li netko u gradu imati što jesti – kaže nam i dodaje kako se došlo do prijelomne točke nakon koje svatko gleda samo za sebe i gdje može povući više novaca.
Stočarstvo zamijenio obrtništvom
Veljko se 2018. godine prijavio na EU projekt za kupovinu poljoprivrednih strojeva i time se zapravo sada okreće obrtništvu.
– Kažu da poslije sedam gladnih dolazi sedam rodnih godina, tome smo se i mi nadali, ali kako stočarstvo zahtijeva puno vremena, prebacio sam se na usluge poput oranja, pripreme tla, košnje. No, više radim neke komunalne usluge, malčiranje i čišćenje vinogradarskih puteva i slično – kaže nam.
Dodaje kako se u proizvodnji mlijeka vidi još neki kraći period, a možda će se vratiti na ono čime su se njegovi roditelji u samim počecima bavili.
– Vjerojatno ćemo držati stoku za tov. Ljudi će trebati jesti, ali mlijeko je postalo skup sport – zaključuje Veljko i dodaje kako nasljednika nemaju, jer su njihova djeca otišla u drugom smjeru.
