Sve nove kupljene stvari nalik su jedna na drugu, svaka izrađena stvar izrađena je na svoj način. Ova misao najbolje opisuje unikatno i jedinstveno imanja Andreje Živko i Svena Šestaka u Đurđevcu.
S ceste se lako može primijetiti da se radi o domu koji odiše kreativnošću i pozitivnom energijom. Najodgovornija za jedinstvenost imanja poznata je podravska umjetnica Andreja Živko koja je ovoj kući i imanju udahnula dom. Ona starim i odbačenim stvarima daje novi život te ih pretvara u prava mala umjetnička djela koja su ukomponirana u skladnu cjelinu.
Već sama dvorišna ograda jedno je malo umjetničko djelo. Nju je Andreja nedavno oslikala i postavila. No, nije ona ništa novo. Oslikanu dvorišnu ogradu Živko na ulazu ima već šest godina, ali zbog dotrajalosti dasaka morala ju je nedavno zamijeniti.
– Prvenstveni mi je cilj imati neobičnu kuću. Tu je još i manjak financijskih sredstava. Spojimo ove dvije stvari, dodamo malo truda i napravi se nešto originalno. Ne moram zvati majstora, već napravim sama. Ograda je napravljena od novih dasaka, no jako volim reciklirati. Tako uz malo novaca dobila nešto jedinstveno. Sama ograda je oslikana mojim motivima koji su gradovi i kućice – pojašnjava.
Andreja ističe kako voli reciklirati stvari koje ljudi bace
Odrasla je u takvom okruženju da se sve može iskoristiti za nešto. Osim toga, dodaje kako cijeli život sakuplja stvari.
– Tako sam dugo sakupljala i pločice s kojima sam ukrasila zdenac. Kad sam našla vremena, jer je to dugotrajan proces, onda sam krpala, spašavala i uljepšavam. Tri izraza bih upotrijebila za to. Bakin zdenac mi je bila ideja, pretvoriti ga u neku vrstu skulpture. On je bio jadan i počeo se rušiti pa sam ga htjela uljepšati kako bi mogao biti primjerice stol, kada dođe društvo – objašnjava.
Andreja govori kako voli starim stvarima vratiti život. Tako je osim renovacije bunara, još mnogo sitnica uredila u svom domu i njegovom dvorištu, kao na primjer prostor ispod peći gdje je također od starih pločica napravila mozaik.
– Uvijek gledam da što manje novaca potrošiti i da sama nešto napravim od otpada. Tako je cijela priča oko uređenja kuće kako interijera tako i eksterijera. Ne mogu otići u dućan i kupiti vrtnu garnituru, moram ju napraviti sama. Kupim samo osnovne stvari, koje onda mijenjam i dodajem razne druge elemente. Tako smo od ostatka dasaka napravili klupu. Stare stolce koje ljudi bacaju, uzmem ih, obojim i dodam novi život. Puno mi u svemu pomaže Sven. Moja je ideja, a njegova tehnička izvedba. Osim toga imam i prijatelja, vlasnika Stolarije Vrabec koji nam pomaže i koji obrađuje drvo. Kad on obradi drvo sa strojevima, tada ja nastupam sa završnom obradom – ističe.
U trgovini kupuje samo ljepilo, boje i šarafe
Andreja naglašava kako u trgovinu odlazi samo po ljepilo, boje i šarafe. Dodaje kako od materijala kupuje samo ako joj nešto fali ili ne može nabaviti. Njen dom krase brojni mozaici, koje radi samo za sebe.
– Napraviti mozaik kao što sam napravila na zdencu, jedan jako zahtjevan, dugotrajan i skup proces. Imala sam upite za izradu bunara, no odbila sam ih. Radim to po osjećaju i iz starih pločica. Naručitelj bi morao imati potpuno povjerenje u mene, da ga ja uredim. Jer odokativno stavljam pločice kakve imam i koje mi se pašu vizualno. Tako da takve stvari radim samo sebi – govori.
Za razliku od mozaika, stolice i ostali namještaj oslikava za druge.
– Znali su mi ljudi tako donositi doma stolice i stol, to preuzmem i napravim. Zanima me interijer, eksterijer, reciklaža, plus svi proizvodi koje radim, a ima ih 17. Puno ima svega i ne stignem sve što bih htjela napraviti. Zato se dižem u šest i unatoč tome nemam vremena kako bi napravila sve što mi je u glavi. Kad se zasitim jednoga, onda prelazim na druge stvari, i tako se vrtim u krug. Imam masu ideja, htjela bih da mi je sve u kući oslikano – priznaje.
Na bunaru je radila tjedan dana od rane zore do večeri
Kako su njeni radovi unikati, tako i ne može odrediti vremenski okvir koji joj je potreban za izradu predmeta.
– Bunar sam radila tjedan dana. Od šest ujutro do navečer, naravno s pauzama. Ubijem se u tim poslovima. Konkretno kod mozaika je bilo lijepljenje, rezanje, sušenje, fugiranje i sve ostalo. Za ogradu mi je trebalo dva tjedna da ju napravimo kompletnu. Od piljenja preko samog crtanja do postavljanja – ističe.
Kuća u Đurđevcu je radna terapija
Andreja i Sven žive na relaciji Đurđevac – Zagreb. Za Đurđevac ističe kako im on dođe kao Vrapče, odnosno kako u grad Picoka dolaze na radnu terapiju.
– Ovdje se spašavamo od umnih stvari. Obožavam sajmišta i pokušavam spasiti stvari koje ljudi bacaju. Već to ljudi i znaju pa me i sami zovu i nude mi stvari. Uvijek kao hrčak skupljam, pa onda kada sakupim određenu masu stvari dolazi do čistione. U planu mi je i šahtove obuči u mozaik. Vesele me takve stvari i ja to doživljavam kao neku skulpturu, odnosno eksponat koji iskoči, a potrošim nešto što je netko bacio – govori Andreja te pojašnjava kako za svaku pločicu zna od kud je došla.
Važno joj je tko ju donese, tako ima pločica od prijatelja od kupaona, hodnika, čak i iz jednog hotela koji se renovirao.
– Tako da svaka pločica ima neku svoju priču i kad se sve to spoji, zajedno pršti od energije jer je sve došlo sa svih strana. Nije došlo mrtvo i sterilno iz trgovine. Tako je na primjer i perilica za suđe, ljudi su ju htjeli baciti. Ispravna je, ali stara. Oslikala sam ju i sad je to zapravo genijalna stvar. Super je biti kreativan i maštovit, ali čovjek nema mira. Sven je neki dan došao iz radione s mrljom, a ja sam u toj mrlji vidjela čovječuljka s jednom nogom. Taj vizualni dio kojeg čovjek ima u sebi je dar i prokletstvo istovremeno, ali ne bi se mijenjala – zaključila je.
