Član Atletskog kluba Koprivnica Benyamin Vuk izborio je mjesto u sastavu Hrvatske Skyrunning reprezentacije te će od 6. do 8. rujna nastupiti na Svjetskom prvenstvu u Španjolskoj.
Vijest je to koja je ovih dana stigla od AK Koprivnica, a kako se radi o trčanju u planinama iznad 2.000 metara nadmorske visine uz nagib veći od 30 posto bila je to prilika da nam Benyamin pobliže objasni o čemu se ovdje radi te kako je njegova trkačka priča počela.
– Zanimljivo je da je moja priča s trčanjem krenula od ozljede koljena. Radio sam u to vrijeme u vojsci, a sportom se nisam posebno bavio. Zbog ozljede sam išao na rehabilitaciju, a doktor mi je savjetovao da plivam, vozim bicikl ili odlazim šetati u šumu – počinje nam svoju priču.
Prijatelji iz planinarskog društva pozvali su ga na planinarenje, a potom i nakon određenog vremena i na prvu utrku.
– Bila je to Učka 2011. godine, staza dužine oko 25 kilometara, a na tu sam utrku otišao u dugoj pamučnoj trenirci. Oko mene su bili natjecatelji klasično obučeni za trkačka natjecanje. Pitao me jedan od njih jesam li prvi put na utrci, a kada sam mu to potvrdio, rekao je da se vidi – kroz smijeh nam opisuje Benyamin.
Tu je utrku završio na dosta dobroj poziciji u sredini poretka, što znači da je bio bolji od polovice trkača.
– Bio sam jako sretan, taj se dan nisam prestao smijati i tako je sve krenulo. Kroz zimu sam otišao na par utrka na Ivančicu, a druga veća utrka sljedeće godine u lipnju bila je Velebit. Te nas je godine samo šest završilo utrku, a ja sam bio treći. Utrka je bila jako naporna, imao sam priviđenja od umora na dijelovima staze, ali uspio sam – kaže.
Trči se u uvjetima gdje je teško i hodati
Uvjeti u kojima trči različiti su, riječ je često o teško prohodnim šumskim terenima, a kroz godine skupio je velik broj utrka različitih dužina.
– Nema to veze s primjerice cestovnim trčanjem, uvjeti su skroz drugačiji. Bilo je tu nekoliko trka od 69 kilometara, jedan pokušaj Velebita od 80 kilometara gdje sam odustao, a to je samo jedna od dvije utrke na kojima sam do sada odustao – govori nam.
Trčao je osim Hrvatske i u drugim zemljama, pa je tako bio u Sloveniji, Italiji, Švicarskoj, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori.
– Problem je što ovdje nemamo gdje trenirati za takve utrke, pa sam često na Ivančici ili ovdje kod nas u šumama, ponavljam uzbrdice i tako treniram. Prije sam puno manje trčao, do nekih 150 kilometara mjesečno, dok su drugi trkači skupili od 300 do 600 kilometara mjesečno. Tada sam bio i bez trenera, a tako je bilo sve dok nisam ušao u reprezentaciju – pojašnjava.
Upravo je ulazak u reprezentaciju došao nakon brojnih utrka na kojima je ostvarivao odlične rezultate.
– Istrčao sam Žumberak koji je 80 kilometara nekih četiri puta i uvijek sam bio plasiran unutar pravih pet mjesta. Te 2022. godine bio sam treći i od tada sam član reprezentacije. Za nastup na prvom Svjetskom prvenstvu u Austriji saznao sam mjesec i pola dana prije održavanja, pa sam tada prvi put uzeo trenera Damira Meseca s kojim sam krenuo u pripreme. Bila je to brutalna utrka od 80 kilometara, završio sam ju, a to je bio i moj cilj – kaže nam.
Taktiziranja ima, a najbitnija je glava
Za staze na kojima trči, ako tamo nikada nije bio, ne može se pripremiti, ali na osnovu podataka koje o stazi ima pokuša u glavi vizualizirati kako će to izgledati.
– Planiram si utrku u glavi, pokušam si posložiti u glavi kako će to izgledati i tada mi je na stazi puno lakše – pojašnjava.
Prostora za taktiziranje uvijek ima, a Benyamin kaže kako upravo na tako dugim stazama treba sve dobro isplanirati i taktizirati tempo trčanja.
– Uvijek se čuvam za kraj, odnosno drugu polovicu utrke. Prvi dio idem uvijek rezervirano, pratim vodeću grupu i onda nakon polovice ili dvije trećine utrke krećem prestizati. To prestizanje me tada potiče da trčim još brže, a to su trenuci kada većina posustaje, a ja upravo suprotno, tada dajem najviše od sebe – govori nam.
Ono što je poznato, osim fizičke kondicije i predispozicija, kod trčanja je glava najbitnija.
– Bilo je trenutaka kada se pitam što meni ovo treba, zašto ne trčim manje dužine. Skoro svaka trka ima svoje takve krize, što fizičke, što psihičke. Svaka pomisao da je ovo teško ili da mi ne treba to počne utjecati na utrku. No, uvijek nastavim dalje, ne znam ni sam kako, jednostavno se prisilim da nastavim. Da je lagano, svi bi trčali – kaže nam.
Na stazi ima trenutaka kada ostane sam, a to su trenuci za razmišljanje.
– S jedne je strane to dobro jer imaš svoj tempo, držiš ga se i imaš vremena sam za sebe. Na takvim utrkama pet puta razmisliš o životu, pa su takve situacije dobre i za kasnije. S druge strane, zbog sigurnosti po tim divljinama je bolje biti u većoj skupini. Često su to litice gdje ako padneš, nitko te neće pronaći – kaže nam.
Susreo medvjeda usred utrke
Osim teškog terena događaju se i susreti s divljim životinjama, a Benyamin je imao jedno vrlo zanimljivo iskustvo.
– Imao sam susret s medvjedom na Velebitu. Prijatelj je trčao ispred mene, išli smo na kontrolnu točku prema vrhu brda, a onda sam primijetio da se u jednom trenutku počeo vraćati. Za njim je trčao i drugi natjecatelj i vikao “Medvjed, Medvjed”, a ja sam nastavio trčati prema gore. Medvjed je bio nekih 60 metara od nas i izgledalo je kao da trči prema nama, a on je zapravo bježao. Brzina kojom on trči je da se smrzneš – prisjeća se, te dodaje kako su nakon što je medvjed otišao nastavili dalje svojim putem.
U našim šumama samo je jednom susreo divlju svinju iako kaže kako ih u šumama oko Koprivnice ima stvarno puno.
– Srne su standardne, njih ima također jako puno i često se sretnemo, a nađe se i koji jazavac – kaže.
Povraćanje, pišanje u trku, ali zaustavljanja nema
Upravo situacija s medvjedom koja ga nije pokolebala, te je utrku nastavio jedna je od situacija koje se dogode, ali odustajanja nema.
– Znalo se dogoditi i da mi pozli, krize se događaju, jednom sam povraćao više od pola sata, ali nisam stao. U takvim situacijama smanjim tempo, ali bitno je ne stati, jer svako stajanje je gubljenje vremena koje će na kraju sigurno nedostajati. Sjećam se jedne utrke na Velebitu gdje sam završio prvi, a ganjao sam jednog Mađara. Bila je situacija gdje sam trčao na uzbrdicu i pišao istovremeno jer da bih ga dostigao nisam smio stati – kroz smijeh nam prepričava, te dodaje kako je bilo situacija u kojima je vidio da mu je upravo neko stajanje uvjetovalo lošiji plasman.
Trkači, uglavnom stranci, koji se time bave profesionalnije iza sebe imaju timove koji ih čekaju na kontrolnim točkama i pomažu da brže promjene ruksak ili odrade okrjepu.
– Meni je samome zato mnogo teže. Ruksak koji nosim sa sobom malo je teži od jednog kilograma, tako da to nije neki napor, ali lakše je kada te dočeka netko tko ti ga brzo zamjeni, nego kada to moraš sam – govori.
Ove mu je godine cilj istrčati “100 milja” što je u prijevodu oko 170 kilometara, a kaže kako dužih utrka može istrčati određeni broj godišnje.
– Ako ne ideš u punom ritmu, na utrke uz dobru formu možeš ići svaki vikend. No, dvije ili tri prave natjecateljske utrke u kojima ganjaš rezultat maksimalne su za period jedne godine. Oporavak traje dosta dugo – kaže nam.
Godišnje kupi i po četiri para tenisica
Iako prevladava mišljenje kako je trčanje jeftin sport, Benyamin kaže da to nije tako.
– Svi misle da je trčanje jeftino, ali mi moramo vrlo često mijenjati tenisice čija se cijena kreće od 160 do 250 eura, a kupujem nove svaka dva do tri mjeseca. Tu je i druga oprema, posebna prehrana, pa putovanja i kotizacije za utrke. Nekada je kod nas bila jedna utrka mjesečno, sada ih ima nekoliko svakog vikenda. Konkurencija je danas puno veća nego kada sam počinjao, a uz to i brže se trči – govori Benyamin.
Situacija sa sponzorima teže se razvija, dok njegovi kolege iz drugih zemalja imaju puno bolju situaciju.
– Kod nas je teško naći sponzora, dok na svjetskoj razini trkači žive od toga. Na svjetsko prvenstvo u Austriji neki su timovi došli dva mjeseca prije utrke i trenirali na stazi gdje se utrka održava. To je velika prednost koja se vidi i na njihovim rezultatima – kaže, te dodaje kako s druge strane on dolazi četiri dana prije utrke, umoran od puta i tek se tada na lokaciji priprema za utrku.
Prvo trail u Koprivnici, pa putovanje u Španjolsku
U cijeloj priči oko trčanja ističe kako je najljepši dio kada se približava cilju.
– Kada nakon tako duge staze i teškog terena dođeš blizu cilja i vidiš da te tamo čekaju žena i djeca, to je jako lijep osjećaj. No, moram istaknuti kako supruga uvijek uz sebe ima nešto što me posebno obraduje, a to je pivo. Poseban je gušt popiti ga nakon zahtjevne utrke – kroz smijeh će.
Na Skyrunning prvenstvu koje je pred njim ne zna što očekivati, stazu još uvijek ne pozna.
– Znam stazu iz toga što sam pogledao njen profil na internetu i nekoliko videa na YouTubeu. Priroda je prekrasna, ali čini se dosta zahtjevno. Moj je cilj završiti u prvoj polovici trkača i ostvariti dobar timski rezultat za što mislim da imamo šanse – kaže.
Osim Benyamina u trčanju je aktivna i njegova cijela obitelj, pa i od njih ima veliku podršku.
– Savjetujem svima da djecu uključe u neku aktivnost od malena, ne mora to biti trčanje, dovoljna je i šetnja po prirodi, planinarenje, bilo što – savjetuje za kraj.
Jeda od prilika za tako nešto upravo je i trail natjecanje koje Benyamin s kolegama organizira u Koprivnici. Utrka se održava u subotu 24. kolovoza u koprivničkoj šumi “Crna Gora”, a sve informacije možete saznati na njihovoj stranici.
