Deset je godina prošlo otkako sam srela Božu zvanog Brada, glavnog “meštra” barake, panjeva ili bukse. Svi ti nazivi objedinjuju samo jedno – improviziranu krčmu od dasaka kraj mjesne trgovine, omiljeno sastajalište mještana Lepavine i ostalih naselja općine Sokolovac.
Tada nam je kazao kako je sam napravio ovu kućicu, nabavio daske i kako mu je to mjesto omiljeno prebivalište jer ga kod kuće gotovo ni nema.
Brada: Ne radim pa mi se ni ne žuri…
– Na panjevima me nema samo ako kosim gorice. Povremeno nešto radim, uglavnom po potrebi, samo da imam za pivo. Što mi drugo treba u životu? Doma više nema ništa za piti, a i podrumi u goricama su nam prazni. Tako ja svako jutro nakon vijesti u 7.15 dolazim na panjeve. Kupim novine i pivo. Ako ima za gorki, dobro, a ako nemam, nikom ništa. Uvijek ima netko drugi pa plati i tu provedem cijeli dan. Nezaposlen sam pa mi se nikud ne žuri – objasnio nam je tada Brada svoju životnu filozofiju i ostao jedna od legendi koje se pamte u novinarskom stažu.
Deset godina poslije, prolazeći tim krajem, nešto me vuklo na panjeve. Pitati za Bradu, gdje je, je li živ i zdrav, budući da je za našeg zadnjeg susreta bio malo prerumen za zdrava čovjeka.
– Brada, pa tu je – kazali su nam okupljeni na “panjevima”, koji su danas premješteni 20-ak metara niže, kraj nove trgovine, budući da se stara zatvorila, a novi se gazda potrudio uz zid napraviti i nadstrešnicu za veselu ekipu koja se godinama ondje skuplja.
– Tu sam – pomalo sramežljivo javio se Brada i odmah pitao kako ga se još sjećamo. Nisam ga prepoznala, moram istaknuti. Bradi kao da je vrijeme krenulo unatrag, pomladio se i proljepšao. Brada mu je nešto duža. Još važnije, kraj Brade nije bilo pivo.
– Je, nesmem više piti. Imal sam moždani udar i doktori su mi zabranili. Vele da nije povoljno piti. Sad pijem samo sok, a nemrem ni hodati bez štake. Tri godine sam na tabletama. Zeznuli su me. Ne znam kak bum mogel dugo trpeti da nesmem ništ piti, ali društvo ne ostavljam. Kaj sam ja sad pametniji kad ne pijem. Jesam p… materinu – otkrio nam je ogorčeni Brada.
Svi su dobrodošli
I dalje svoje vrijeme provodi pred mjesnom trgovinom, a sad ima i više vremena jer je gorice prodao. S njim je i stara ekipa koja cijeli dan provede ondje. Kažu, desetak je “stalnih”, ostali povremeno dolaze. Neki na pivo, neki na sok, drugi na gablec. Svi su dobrodošli. “Redovnici” sve dočekuju i ispraćaju.
– Najbolje crno kuhano vino Brada zna skuhati. To je zakon – istaknuo je Nikola hrapavim glasom, dok je Brada dodao kako mu je to jedini topli napitak koji pije, osim kad je bio dijete, onda čaj. Pero i Nikola ubrajaju se u stalne odnosno “redovnike” i ondje su cijeli dan. Oboje samci, Nikola je sretno rastavljen, a Pero udovac.
– Tu sam kuhan i pečen. U mirovini sam i ničim se ne bavim, pa boravim ovdje. Družimo se, pričamo, ali svađe nema. Od jutra do mraka. Dolaze i iz Sokolovca jer ondje društva nema i ljudi neće sami piti. Nije tamo ekipa. Dođu i iz bilogorskih sela jer znaju da će se s nama dobro zabaviti i pričati. Lepavina je centar svijeta. Baš smo prava klapa – objasnio nam je Pero dok dočekuje nove goste u svojoj “gostionici”, a one u prolazu ispraća.
Pero: Brada o sportu, mi o glupostima…
– O čemu razgovaramo? Bolje da ne znaš, mila moja. Brada je glavni u sportu i Bradi se ništa ne prigovara kad nešto kaže o toj temi. Ostali pričaju o glupostima, tko s kim živi, tko je gdje, tko je koga našao i s kim, koja je kakva cura, žena, tko se oženio. Smijeh i zafrkancija. Čim ujutro dođeš, već je netko tu i ima neku temu. Onda razvali po tome – priča nam Pero.
Nikola iz Velikog Botinovca također je ondje svaki dan.
– To je ekipa snova, tu se živi. Ujutro se popije nešto žestoko, ali uglavnom pivo. Najvažnije, ljudi koji su tu, druže se. Nema svađe, nema vike. Bude pokoja ružna riječ, ali to nije zlonamjerno. To je odmilja – kaže Nikola. Dodaje kako im je Brada poglavica i njega svi slušaju.
– On rješava sve sporove i sve mu smiješ reći, osim jedne stvari. Ne smiješ o sportu nešto krivo reći, onda si naje…. Božo zna kako će tko odigrati i koji će biti rezultat i Boži se ne proturječi – tumači Nikola i posebno ističe slogu među “stanarima” panjeva.
– Ako ja danas nemam novca, imaš ti i platit ćeš mi. Sutra ja plaćam. Ruka ruku mije, to je ekipa bez greške – zaključuje Nikola i dodaje oni neće otići s “panjeva” ni kada zahladi.
