Slaganje kockica uobičajen je dječji posao i veselje, no ima i odraslih koji se ovom zadatku posvećuju s puno ljubavi i pažnje i svaki slobodni trenutak koriste kako bi se “izolirali” od stvarnosti i uronili u vlastiti svijet mašte i kreativnosti. Jedan od njih je Davor Jendrašić, po zanimanju profesor glazbene kulture u Osnovnoj školi u Pitomači, a porijeklom i stalnim prebivalištem Đurđevčan.
S kockicama, i to onima za koje cijeli svijet zna, a potpisuje ih LEGO, susreo se pred otprilike 12 godina, kada su njegova djeca bila mala i u fazi da ih je ova vrsta zabave zaokupljala i zabavljala.
– Kao dijete se nisam igrao s kockama jer sam ona generacija koja ih nije imala gdje nabaviti, već smo se igrali praćkama. Zato sam to nadoknadio kad sam dobio vlastitu djecu, a oni došli u fazu da mogu slagati kocke. Naravno, ja sam im kupio prve kocke, jer sam znao da je LEGO dobra igračka, korisna i pametna, a kod djeteta razvija maštu, kreativnost, uz njega mogu učiti i matematiku, tehničku ili likovnu kulturu gdje kombiniraš boje, razvijaš kreativnost. Igrajući se kockama i slažući ih, dijete počinje gledati svijet u tri dimenzije i dobiva osjećaj za prostor – priča Davor.
Pred 12 godina za kocke se na tatin poticaj zainteresirao Pavle. Njega su u međuvremenu s godinama pustile, a Davora nisu, tek ga, otkriva nam, sada pravo drže. Ipak, sada je tu petogodišnja Anja koja kreće s početnog LEGO dupla na ove zahtjevnije kockice pa je Davor još uvijek svojevrstan savjetnik i motivator.
Kockicama prikazao i Legendu o Picokima
– Kupili smo im za početak nekoliko original LEGO setova i onda sam ja nakon hrpe toga što smo sagradili prema uputama i pravilima počeo graditi svoje kreacije. Prvo sam napravio naš đurđevački Stari grad, koji je i danas izložen u Muzeju Grada Đurđevca. To je zapravo maketa Starog grada, šume Borika, prikaz močvare, vojske, Turaka koji se bore protiv Picoka. Taj prikaz Legende o Picokima je na kraju poslužilo kao predložak za slikovnicu, jer sam nakon tih originalnih setova i moje kreacije htio napraviti nešto još opipljivije pa sam napravio slikovnicu u suradnji s Božicom Jelušić, u kojima su mi makete od LEGO kockica poslužile kao predložak za ilustracije – kaže Davor koji je jako ponosan na svoju slikovnicu.
U počecima “igre” Davor je gradio manje kreacije, a u njegovoj prostoriji u kojoj realizira svoje ideje i danas stoje izložene scene iz Čarobnjaka iz Oza. Tu je kuća od Dorothy koja je stradala u vrtlogu i sva se raspala dok druga maketa prikazuje žuti putić kojim je sa svojom neobičnom družinom krenula iz sela prema Smaragdnom gradu. Osim toga, tu je impozantna đakovačka katedrala sačinjena od 15 tisuća kockica.
– Jedan sam od graditelja koji se u svojoj “igri” služi računalom. Sve radim digitalno, u programu STUDIO koji mi kaže koliko kojih kockica mi za što treba. Primjerice, za Dudekovu kućicu unaprijed sam projektirao svaku kockicu i u rinfuzi u online trgovini nabavio točan broj i određenu vrstu i boju kockica i ni jedna mi pri gradnji nije nedostajala. Većina mojih kolega gradi, gradi, gradi i onda mu fale tri kocke pa tek onda naruči i čeka dostavu ili gradi, gradi, gradi pa dođe do gore i shvati da ne valja, pa sve mora trgati. Ja tih problema nemam jer sve unaprijed izračunam, taj program mi je jedna vrsta igrice. Ne igram Playstation, ratove, pucačine, nego LEGOv program – kaže Davor koji je član LEGO kluba Kockice koji okuplja 80-ak entuzijasta i maketare iz cijele Hrvatske.
Najdraži mu je posao za kompjuterom
Davor svaki slobodan trenutak koristi da bi sjeo u svoju radnu sobu u dvorištu obiteljske kuće. U šali dodaje da je to uglavnom onda kada mu žena dozvoli. Iako se na prvu čini da se on cijelo vrijeme igra, riječ je o zahtjevnom i dugotrajnom poslu.
– Primjerice, đakovačka katedrala nastajala je šest mjeseci i tom sam se prilikom koristio fotografijama originala koje sam pronašao na internetu. Đurđevačka crkva Svetog Jurja bila mi je lakši zadatak, tu zgradu ipak poznajem, nacrti mi tu nisu bili važni, no za objekte koje ne poznam procedura je poprilično komplicirana. Sve elemente moram pretvoriti u neko mjerilo LEGO kockica. Uglavnom sve kreće od vrata i prozora, koje onda poslagujem u odnosu na figuricu, pa krećem dalje, igram se. Taj programčić mi je najdraža igrica, najveća sreća i zadovoljstvo. Kad mi dostave kockice i treba početi gradnja, to me već malo pusti jer znam kako će na kraju ispasti – objašnjava.
Iako su mu djeca nekad prije pomagala, velike projekte odrađuje sam, jer je to pitanje osobnog ukusa i kreativnosti.
– Kako ćemo sad nas dvoje nešto zajedno graditi, to je komplicirano jer se meni sviđa ovako, a tebi onako. Stvar je ukusa, hoćeš slanije ili malo više papra staviti, lijepo je jedno i drugo, ali svakome je drugačije po volji – tumači.
Na Facebooku postoji grupa koja okuplja LEGO frikove, a koji tamo svakodnevno objavljuju ideje, mišljenja i komentare pa se istovremeno rađaju i brojne ideje.
Kako su nastali Gruntovčani
Davor nam objašnjava kako je uz pomoć jednog prijatelja iz Đakova došao na ideju da izradi Gruntovčane.
– On je napravio grožđe za svoje dvorce, ali ne onako kako ih ja radim, upotrijebio je drugu vrstu kockica. Ja sam odlučio napraviti grožđe od kockica za sladoled, koralje u zelenoj boji sam iskoristio za trsje, od toga sam napravio klijet, gorice i onda mi se pri izradi te klijeti upalila lampica i pomislio sam – GRUNTOVČANI!!! A u principu je sve krenulo od grožđa. Kad mi se iskristalizirala ideja, pogledao sam seriju, sve epizode i shvatio koje su važne zgrade i scene i što sve moram uprizoriti. Tu nam je Tetec Cinober, tu je Regica koja je gnoja otišla pelati v gorice, Dudekova hiža je ova plava s trošnim krovom. Tu je jelen hrdal kuruzu. Imamo željeznički kolodvor i magazin gdje je Dudek delal i zdigel svoju prvu plaću, tu nam je i les gde se skril od prometnika kad se napil. Uglavnom tu su sve najbitnije scene pa i onaj vlak u kojem je Dudek u desetoj epizodi išel u Njemačku, ali je zišel dole na desetoj stanici, jer je njemu mileše pod svojom hruškom gladen biti nego svo blago sveta imeti – objašnjava nam Davor.
Izrada likova posebno je zahtjevan zadatak, valja pregledati i usporediti brojne glave u ponudi na tržištu, a svaka od njih ima drugačiji izraz lica, brkove, oči.
– Nekad naručim samo glavu ili torzo, nekad čak i ruku, ali me onda ta figurica košta preko 100 kuna. Za đakovačku katedralu dao sam otprilike 15 tisuća kuna, a danas samo kocke vrijede barem 20 tisuća kuna. U Gruntovčanima je isto toliko, samo vlak košta oko pet tisuća kuna. Nema tu neke zarade, jer radim projekte po godinu dana. Primjerice, toliko sam radio na projektu ove suhopoljske crkve i onda je prodam i zaradim dvije to tri tisuće kuna, ako to rasporedim na 12 mjeseci, zarada je smiješna, no moja ideja nije bila da živim od ovoga, iako ima ljudi koji su jako dobro unovčili ovaj posao. Čak je velik broj njih završio je u Danskoj u tvornici kao dizajneri i primaju vrlo dobre plaće – priča Davor.
Planova i ideja za nove projekte mu ne nedostaje.
– Malo ću još preurediti Gruntovčane, u planu je dodati birtiju Grozd, a već paralelno s tim skupljam likove iz kultne serije Alo, alo koju sam nekad s veseljem pratio. Posao je to oko kojeg treba puno promišljati, kako spajati kockice, a onda naravno, ako odlazite na izložbe i kako sve to spakirati i transportirati da bi na odredište stiglo u komadu i bilo ga čim lakše spojiti te izložiti očima javnosti – zaključio je Davor.
