Ako ste se kad vozili kroz mjesto Sveta Helena i zastali u njemu kako biste popričali s mještanima, onda ste zasigurno osjetili prisnost i gostoljubivost.
Vozeći se križevačkom stranom i brdima zastali smo kraj trgovine, jer smo u obližnjem dvorištu vidjeli veliki Dukatov kamion s cisternom i znatiželjno se zapitali što ćemo sve saznati ako uđemo u to dvorište.
Tamo smo sreli gospodina Stjepana, koji nam je odmah rekao kako je njegovo vrijeme prošlo i kako cijelo imanje sada vodi njegov sin, 50-ogodišnji Dragutin Šeni. Dvadeset hektara zemlje na kojoj se nalazi kukuruz, pšenica, djetelina. Dvadeset i tri kravice Simentalke, koje ih svakodnevno opskrbljuju mlijekom, posao je i tradicija koju naš sugovornik njeguje, a već s 15 godina se prvi puta zainteresirao za poljoprivredu.
– Nisam išao u školu, nekad je bio komunizam, a tada su nam govorili ako imamo zemlju neka ostanemo doma i ne idemo u školu i ne idemo na posel. I tak sam ja nakon osnovne škole ostal doma – započeo je Dragutin svoju priču.
Naravno, u početku su imali puno manje zemlje, ali s godinama su širili posao. Dragutin nam, ipak, napominje da je u njegovu kraju zemlju teško naći, a i jako je skupa.
– Ratarstvo i stočarstvo je naše zanimanje, uzgajamo kukuruz, pšenicu, tritikal, zob, djetelinu za blago. Livade isto imamo tako da ne moramo kupovati hranu za krave. Od kupovne hrane nema neke koristi. Većinom proizvodimo za vlastite potrebe, što se ratarstva tiče. Uz kravice imamo i devet junica koje nam služe za rasplod – govori nam Šeni.
Nekako mu je bilo pod normalno nastaviti očevim stopama, odrastao je u Svetoj Heleni i nikad ga nije vuklo da se iz nje odseli. Tu je išao u osnovnu školu i tu planira i ostati i nastaviti čuvati obiteljsku tradiciju.
– Većinom smo orijentirani na proizvodnju i prodaju mlijeka. Teleke i bikove ne hranimo. Mlijeko delamo za Dukat, oni nam dobro i redovito plaćaju, nemremo se požaliti. Bilo je teških godina, kad je mlijeko bilo 1,70 kuna i opet se popravilo s vremenom, sada je zadovoljavajuće – pojašnjava nam Dragutin.
Svaki drugi dan Dukatova cisterna dođe na njegovo imanje po mlijeko, a ovisno o dobu godine dobije od 500 do 1000 litara mlijeka.
– Ak su krave bređe onda se ne doje pa imamo manje mleka, a kad se otele imamo i do 1000 litara dnevno. Prošle godine smo Dukatu prodali 132 tisuće litara mlijeka – kaže nam Drago.
Njegov otac Stjepan, također, je naslijedio ovo imanje od svojih roditelja, a kada mu je otac rano umro, onda je on preuzeo sav posao.
– Ha čujte, bilo je prije naporno. Sjećam se kak smo strojeve kupili pa smo imali požar 2011. godine i dosta toga nam je izgorjelo. Uz pomoć ljudi, susjeda, uspjeli smo obnoviti štale u roku tjedan dana – priča nam otac Stjepan.
Izgorio je tada štagelj u kojem je bilo sijeno, izgorjeli su strojevi, dva traktora su ostala, dva izgorjela. Osim susjeda, pomogao im je u Dukat, odnosno njegovi kooperanti koji su prikupili novac za obitelj Šeni.
– Pet godina nas je to bacilo unatrag i dok smo stali na noge delali smo još dvije godine da se vratimo na ono kaj je nekad bilo. Tata, mama Ružica, žena Marina i ja radimo sve kaj treba delati. Roditelji, ipak, rade manje jer su stariji, a naše kćerke idu u školu u Zagreb. Starija Gabrijela završava za cvjećarku, a mlađa Katarina ide u drugi razred ekonomske škole – govori nam Dragutin.
Škola je curama u prvom planu, trenutno nemaju afiniteta nastaviti očevim stopama, ali kada god mogu pomažu u svemu što treba. Naravno, prije su puno više, odnosno svakodnevno pomagale, no sada kada su u Zagrebu pomažu više vikendima.
– Ako one ne budu nastavile ovu tradiciju, ha onda bude raspašoj. Bude se prodalo sve, kaj da vam velim – nadovezao se Stjepan.
Slobodnog vremena svaki poljoprivrednik, pa tako i obitelj Šeni, najmanje ima.
– Glete, nemate ni Božića, ni svetka, ni praznika, dela se svaki dan. Odemo mi na odmor, tada mama i tata preuzmu posao na sebe. Na ljetovanje nismo išli prošle godine, bili smo u prosincu na odmoru, a ove godine smo već svi bili na moru – govori Dragutin.
Anegdota iz štale uvijek ima, svaka kravica ima svoje ime, svaka ima svoj karakter. Nekad te malo vritne, nekad te s repom po očima opali, svakaj se zna dogoditi, rekao nam je naš sugovornik. S druge strane, svjestan je da svaka kravica ne može ostati s njim zauvijek, stare one baš kao i on, a priznaje nam kako nikad nije imao srca “nauditi” ijednoj.
– Nemrem ja to klati, neeee. Pa vi s tim rastete, ne da meni srce to napraviti. Volim ja teletinu i sve, ali nemrem ja svojem nauditi. S njima živim. Netko bi rekel da je to glupo, ali nemrem ja to – kaže Dragutin.
Inače, od 60 kuća u Svetoj Heleni, njih 13 bavi se stočarstvom. Ovo je selo u kojem žive vrijedni ljudi.
– Naše selo je jako orijentirano na proizvodnju mleka. Svi hoće delati, idu oni i na posel i delaju doma. Mi na posel ne idemo. Mladih ljudi ima, ali ima i puno neoženjenih, takva vam je to sudbina – zaključuje Stjepan.
Ovih dana obitelj Šeni dobila je i financijsku injekciju od Koprivničko-križevačke županije, a taj novac pomoći će im u kupnji stroja za kalcifikaciju.
– Pa gledajte, nemrem reći da su nam poticaji potrebni da bismo preživjeli, ali bez njih ne bi bilo računice za toliko muke za to kaj radiš. Jer, jako je teško, ali s poticajima si pomogneš i oni nam trebaju, bez njih ne bi bilo dobro – kaže Dragutin i dodaje kako je jako bitno svakodnevno se educirati, a on to radi.
Križevci su veoma aktivni što se tiče educiranja poljoprivrednika i zbog toga je Šeni, također, zadovoljan.
– Grad Križevci daju sredstva za umjetno osjemenjivanje, a to daju Udruzi križevačkih uzgajivača simentalskog goveda koja to, pak, daje dalje članovima. Kroz udruge se i puno educiramo, posjećujemo i neke druge stočare i njihove štale. Educirati se treba – zaključio je Dragutin Šeni.
Programski sadržaj nastao u suradnji s Koprivničko-križevačkom županijom.
