Divljala je, podizala ga na zadnji kotač, sve potrgala, prepričava Dejan Šamu kako je njegova kći Enola vozeći se na bicikliću s tri kotača pokazala prve znakove dublje povezanosti sa svijetom motora i motocrossa.
Otad daje gas, sedam godina nakon što je prvi puta zasjela na motor i kada su, isključivo zbog nje, dobnu granicu koja omogućuje sudjelovanje spustili sa šest na pet godina.
– Iznimno mlada počela je govoriti kako će nam donositi pehare. Kada je imala četiri godine odveli smo je u Kozarevac na utrke. Vrativši se kući, nismo je mogli smiriti. Plakala je i kazala kako ondje miriši po motorima. Željela je voziti, no rekli smo joj kako to nije za curice. Kako ćemo djetetu kupiti motor? – pitala se majka Nataša Šamu.
Iako su je isprva uspjeli zaustaviti, godinu dana kasnije nisu imali šanse. Na istome je mjestu ugledala curicu što se pokazalo kao prijelomni trenutak – za peti rođendan kupili su joj mali, kineski motor.
– Palio se kao trimer – uz smijeh dodaje otac.
Iako su mislili kako će ubrzo izgubiti volju, kao i sva djeca, pokazalo se kako Enola nije poput ostalih.
– U dvorištu u Turnašici, gdje smo živjeli, tata joj je napravio stazu sa skokovima. Ali, ‘kinez’ nije bio za to namijenjen. Puknuo je u vožnji. Mi trčimo, dijete plače, ali plače jer se neće imati na čemu voziti – pričaju.
Zanimljivo, u vrijeme kada su čekali Enolino rođenje, Nataša je u nevjerici gledala ‘male kikiće’, druge mališane na motorima. Kazala je kako roditelji nisu normalni što dopuštaju bavljenje tako opasnom aktivnošću. A sada…
‘Njezin osmijeh sve govori, mislimo da je to ispravna stvar’
Sada su oni ti roditelji koje drugi ispituju odakle im hrabrost, zar ih nije strah? Retoričko pitanje, naravno da im nije svejedno. Dejan tako snosi potpunu odgovornost dogodi li se išta Enoli na stazi.
– Nekako se nosimo s time, kak’ znamo. Njezin osmijeh sve govori. Kada ga vidimo, mislimo da je to ispravna stvar – kažu s izvjesnom dozom ponosa koju opravdano osjećaju.
Prvu utrku odradila je u klasi motora s 50 kubika kada je u Požegi bila posljednja.
– Kao da sam vozila po krumpirima, bilo je puno blatnih gruda – govori nam Enola, a posebno priču s tog događaja imaju roditelji.
– Zaobišla je suca koji je mahao kraj i nastavila voziti. Potrčali smo je zaustaviti, a ona je plakala govoreći kako je tek krenula – nadovezuju se roditelji čija dva druga sina, Bono i Noa, ne žele sjesti niti na ugašeni motor.
Trenutno vozi ‘mrcinu’ od 85 kubika, Yamahu kupljenu prije mjesec dana. Inače, to je tek drugi nabavljeni ‘ganc novi’. Jer, radi se o abnormalno skupome sportu, barem za hrvatske prilike.
– Sve dalje je sve teže, ne znamo kako krpamo. Prije dvije godine izračunao sam kako troškovi motocrossa za jednu sezonu – bez samog motora – dakle, osnovna oprema i gume, iznose oko 75 tisuća kuna – govori otac još uvijek ne vjerujući.
Natječe se na Prvenstvu Hrvatske te utrkama jugoistočne zone Europskog prvenstva u sklopu kojega je, plasiravši se među najboljih sedam toga područja, završila u češkom Loketu. Njezina uvjerljivo najvažnija utrka u karijeri ujedno je donijela suočavanje s realnošću. Konkurenti su imali dva, čak i tri motora uz brdo dodatne opreme. Shodno činjenici da je na Enolinoj Yamahi sve tvorničko, sami plasman u Češku bio je dovoljan. Ne pitajte za rezultat, kaže otac.
– Mislila sam da vozim motocross, zapravo se igram – dodala je Enola, izrekavši kako ju je bilo sram pokraj ostalih koji su dolazili s golemim timovima.
Sram, naravno, ne smije postojati, upravo suprotno. Uz financijsku pomoć općina te nekolicine sponzora koji barem ublažavaju svakodnevne izdatke, Enola ostvaruje gotovo nemoguće. Tako su tijekom našeg razgovora naveli kako, primjerice, štitnici za prsa ili koljena koji se čine kao banalnosti koštaju više od stotinu eura.
Uz sve to, muku muče sa stazom. Kako bi trenirala barem dva puta tjedno, iako bi po nekim standardima trebala dvostruko više, putuju diljem sjeverne Hrvatske. Najbliži Kozarevac vozan je samo dio godine, a za uređenje zemljišta dobivena od Općine Špišić Bukovice potreban im je stroj. Nakon što su ga u Kutini jedva pronašli, kao prepreka postavio se prijevoz navedenoga.
Velik oslonac i pomoć imaju u Moto klubu Požega promet čija je Enola članica, te novom treneru Nenadu Šipek iz Zaboka, najtrofejnijem hrvatskom vozaču poznatom pod nazivom Leteći Zagorec.
– Radi s njime kada ima vremena. Puno je napredovala kroz par treninga, s time da je daleko, u Kutini. Što je posebno važno, dolazi s njima na natjecanja. Zajedno obilaze staze po dva sata, tako ih zapamti. Ono što kaže ima veliko značenje – tvrde.
Enola ništa ne radi ‘na ofrlje’, nikada ne kuka
Kao što je rečeno na početku, tvrdoglavost je pokazala s nepunih pet godina. Željela je to, i gotovo. Motor, motor, motor. Ali, ide joj i škola. Prikuplja petice te se izvannastavno bavi atletikom i rukometom koji joj omogućuje prezimljavanje u dvorani.
– Enola ne ide linijom manjeg otpora, ništa ne radi ‘na ofrlje’. Primjerice, engleski je štekao, pa je željela instrukcije. Njezin dan kao da traje 48 sati, strašno je organizirana i treba joj malo sna. Nikada ne kuka – kazuju roditelji.
Jedini je to način kojim, čini se, zna koračati, ili se voziti, k uspjehu. Posebice kada se u obzir uzme da joj konkurenciju čine dečki koji puno više riskiraju. Njezin promišljeni, ponekad i ziheraški pristup olakšavajuća je okolnost glede Enolina zdravlja te živaca Nataše i Dejana. Nije im svejedno vidjeti kako dijete iznose na nosilima, kazali su s naglo promijenjenim izrazom lica.
– Puno puta mislili smo kako je dosta. Jednom prilikom nisam mogla doći na utrku. Zvala sam, a Enola urla. On mi poklopi slušalicu, kazujući kako mora ići jer je pala. Tancam doma, nitko mi se ne javlja. Za pola sata zove ona i kaže kako je dobro, najavljujući sljedeći vikend i novu utrku – strašno je sjećanje majke Nataše.
Uznemirujuća iskustva su i Enolin pad s četiri metra visine kada je na utrci u Srbiji željela prestići konkurenta, zaradivši šljivu na oku, natučena rebra i modrice. Nevjerojatno, pak, zvuči kako joj je drugom prilikom u kacigu ušla osa. Urlala je i vrištala. Iako ju je upiknula na prvom zavoju, nije posustala. Zašto? Pa utrka je, jednostavno kaže.
– Padovi traju i traju. Ona pada, i pada, i pada. Podigne se, zbunjena pogleda gdje je i potraži motor. Doktori joj žele pružiti pomoć ovdje u Kozarevcu, voziti je u bolnicu, a Enola se ne da. Kaže, pali motor i ja idem – rekli su roditelji.
Čvrsta je, kao da nema svega 12 godina. Trenira, trči, pumpa marince, jača ruke, ramena, leđa. Nikada je nije strah, iako nam je potvrdila kako prije starta ima tremu.
– Neki se prijatelji dive tome što vozim motore, dok drugi misle kako je to, zapravo, jako lagano. Kao, samo sjedneš i voziš. Kažem im da dođu k meni i probaju – otkriva nam, naglasivši kako, naravno, nitko nije došao.
Mogućnost da se u budućnosti profesionalno ili poluprofesionalno bavi motocrossom nije velika. U Hrvatskoj, u njezinu uzrastu, vozi svega šest djevojčica. Unatoč tome što su izdaci golemi, Dejan i Nataša svoju će Enolu podupirati dok postoji i najmanja mogućnost.
– Dok možemo ovako, vozit će. Ma, i ako neće ići, nešto ćemo iskemijati – zaključuju roditelji.
