Helena Kušenić (39) u Muzeju grada Koprivnice kao kustosica radi više od 10 godina, a osim što obožava umjetnost i rad s ljudima, ona svakodnevno ruši predrasude o osobama s invaliditetom.
Diplomirala je povijest umjetnosti i kroatistiku, a već na fakultetu je radila i izložbe.
– Oduvijek sam voljela pisati, a ne znam se izraziti likovno, no zanima me slikarstvo, kiparstvo i arhitektura. Ustvari me oduševio jedan vodič na izložbi u Muzeju za umjetnost i obrt time kako puno zna i tu je sve počelo. Pomislila sam, što je on završio i ja bih to željela – kaže nam Helena.
Na pitanje kako je raditi u Muzeju kaže nam da je bilo puno promjena, a puno je naučila i ona te promijenila i sebe.
– Uvijek kažem treba biti hrabar, uporan i pokazati što možeš, treba, ali treba i pokazati granice i misliti na sebe i svoje zdravlje. Korona mi je ‘zakočila’ leđa i još danas imam posljedice. Lani sam pak zadobila ozljedu na nozi koja mi je već operirana i na bolovanju sam shvatila da moram zastati – priča nam.
Što se tiče samog posla kustosice, posao je, kaže, predivan.
– Najljepše je to što upoznaš, sretneš puno ljudi te upoznavanje umjetnika. Primjerice, o naivi sam znala općenito, ali tek sam ovdje otkrila dubinu. Lijepo je ljudima približavati umjetnost, a najljepše mi je raditi sa zajednicom, posebno kad smo radili KUL Hlebine s djecom – smije se ona.
Helena je osoba s invaliditetom i ima cerebralnu paralizu jer se prerano rodila i ostala bez kisika.
– To mi se manifestiralo na nogama, imam grčeve u mišićima zbog kojih idem na botoks na noge, bez čega ne bih ni završila faks, a kamoli radila, a djeluje tako da opusti mišiće. Dobra strana ozljede koju sam zadobila lani je što sam našla fizioterapeuta s kojim stalno radim – kazuje te dodaje kako je naučila živjeti sa svojim stanjem.
– Cijeli život se s ovime, prije bih rekla borim, a sad sam mišljenja da svi imamo nešto, a ja iz toga pokušavam izvući najviše. Sve to ide od doma, od odgoja, svaki sam dan od malih nogu morala vježbati i nije mi bilo jasno zašto se ja sad ne mogu ići igrati, nego raditi to što me boli. No moji su roditelji tražili sve moguće načine kako da mi pomognu, doktora valjda nije bilo kojeg nisu kontaktirali i uvijek su me poticali da mogu sve, da samo idem naprijed. Nisu me poštedjeli ni kućanskih poslova koje sam mogla raditi, tako da nisam imala dojam da je nešto drugačije – objašnjava.
U Muzej je došla zahvaljujući Marijanu Špoljaru.
– Prepoznao je da mogu, da znam i odlučio mi dati priliku. Možda ne mogu raditi neke fizičke stvari, ali mogu sve ostalo. Kad ti netko poput njega da podršku, bio mi je to veliki vjetar u leđa – kazuje.
Helena je kustosica, a vodi i zbirku naivne umjetnosti u Hlebinama.
– Radim program za galeriju naivne umjetnosti u Hlebinama, a kad smo mali kao mi, onda nema ja sam samo za to, ti si za ovo. Svi smo za sve, a zapošljavanje osoba s invaliditetom ujedno donosi olakšice u smislu poreznih davanja i doprinosa na plaću – objašnjava.
Helena je i članica Udruge osoba s invaliditetom Bolje sutra.
– Važan mi je način kako se izražavamo, ali je najvažnije ono u glavi, odnosno, da ljudima proširimo vidike. Moje je zanimanje dosta eksponirano pa je možda i to prilika da pokažem ljudima, koji bi možda sa zadrškom pristupili, kako da budu otvoreniji i shvate da ne moraju imati predrasude prema nekome – hrabra je ona.
No predrasuda je još uvijek puno, u svakodnevici je to još uvijek prisutno i teško i sporo ide na bolje.
– Ali ne treba se na to fokusirati. To je dvostruka zamka, hoćeš pokazati koliko mi možemo, da, možemo, ali do granice da sebe zaštitiš. Nedavno su me pitali koji je bolji naziv, da smo jednaki ili ravnopravni. Jednaki ne možemo biti, nitko od nas, ali ravnopravni bismo trebali biti – ističe.
No ipak, kaže, njoj je lakše govoriti jer je pokretna, nego onima koji ne mogu ništa.
– Ali imamo Jana Bolića koji ima pokretan jedan prst i piše knjige i blogera Slavena Škrobota. Kad njih vidim, pomislim, svaka čast. To su baš prave inspiracije da si postavimo prioritete što je važno i kako treba iskoristiti život. Kad otvaram druge ljude i samu sebe otvaram na taj način. Kako sam rekla, najvažnije je ono kako dolazi od doma, ako nemaš poticaj kao mali, teško da ćeš sam se izboriti – objašnjava Helena s kakvim se sve izazovima nosi.
S jednom joj je nogom stanje teže nego s drugom, a kaže, kad puno govoriš o tome, ljudi te upute na prava mjesta.
– Imala sam sreće jer kad toliko tražiš, onda ti se otvori. Puno sam godina išla u u Pulu kod doktora Peharca koji mi je dao jači program i puno mi pomogao, a kao dijete sam upoznala Jasminku Potočnjak i ona se jako trudila i još uvijek idem nekamo na njezinu preporuku.
Najvažnije je naći i sresti prave ljude – mišljenja je.
Baš svaki dan vježba 45 minuta, a najviše se, priča, ‘posložila’ u glavi na fakultetu, dok dva puta tjedno radi s fizioterapeutom Tomislavom Tkalcem.
– Puno mi je pomogao s gležnjem nakon operacije i digao me na noge. Nisam nikad bila u kolicima, prvi puta lani nakon operacije, a počela sam se održavati i ‘u glavi’ i krenula na psihoterapiju, prakticiram meditacije, smirujem se u glavi pa se i sve drugo onda opusti i to je jako važno – poručuje.
Da nije toliko uporna i izdržljiva, Helena danas ne bi mogla hodati, a kamoli raditi i zalagati se za prava osoba s invaliditetom.
– Kad imaš neke zdravije okvire za sebe, onda je to dobro i za sve druge – zaključuje ona svoju priču punu hrabrosti i ustrajnosti.
Ovaj članak sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje raznovrsnosti i pluralizma elektroničkih medija.
