Oleksandryna Antropova mlada je Ukrajinka koja od ožujka ove godine živi u koprivničkom hotelu, a u Hrvatsku je iz Ukrajine došla 1. lipnja prošle godine.
Sa svojih 19 godina pobjegla je iz rata pogođene Ukrajine s maloljetnom sestrom Anastasiom te došla u našu zemlju gdje joj već živi i radi otac Igor. Majka Natalia ostala je nažalost u rodnoj zemlji, jer kako nam Sandra, što joj je nadimak, kaže, radi u državnoj firmi, bavi se logistikom i organizira željeznički prijevoz raznih potrepština i nema taj luksuz da u ovom trenutku ode iz zemlje.
– Živjeli smo blizu granice s Bjelorusijom, a kad je počeo rat nije bilo sigurno. Dosta dugo smo čekale putovnicu s kojom bismo mogle izaći iz Ukrajine, a kada su bile gotove sestra i ja smo uzele ruksake i napustile zemlju. Tata Igor je još prije tri godine doselio u Hrvatsku radi posla, on je električar i stalno je na terenu i nikad u istom gradu. S mamom Nataliom komuniciram svaki dan preko mobitela, nedostaje mi. Ja sam majčina, navikla sam na nju, teško mi je, ali sam se donekle prilagodila. Htjela bih da dođe, ali znam da to sad nije moguće – počinje svoju priču Oleksandryna koja je u Hrvatskoj navršila dvadesetu godinu.
Kada je u lipnju prošle godine došla u Hrvatsku imala je samo jednu želju prije nego se prilagodi novoj situaciji, novom životu koji ju je zadesio, a kojeg nije tražila.
– Sestra i ja smo s tatom otišle na dva dana u Split, to mi je oduvijek bio san, vidjeti Jadransko more. Došli smo u Split i bila sam šokirana kako mi je bilo lijepo, kao da sam u Italiji, i stvarno nisam mislila da je Hrvatska tako lijepa. Zatim smo na par dana otišli u Zagreb i on mi je isto bio lijep, arhitektura mu je lijepa – govori nam ona i dodaje da je prije rata s obitelji živjeli u gradu Sarny, malenom gradiću na zapadu Ukrajine.
Nakon ostvarenih želja, Sandra i njezina sestra smještene su u Varaždinu u jednom stanu, ali Anastasia se nije osjećala sigurnom i željela se vratiti mami u Ukrajinu. To je i napravila, a Oleksandryna je potom smještena u varaždinski hotel. S vremenom je našla i posao u kafiću.
– Nikad nisam radila takav posao, ali novac mi je trebao, rekli su mi da se mogu zaposliti u kafiću i pristala sam. Jako dobro znam pričati engleski, ali preko YouTubea sam počela sama učiti hrvatski jezik. Nisam pohađala nikakve satove hrvatskog jezika, imala sam priliku u Varaždinu ići na tečaj, ali bila je to jako velika grupa i puno starijih ljudi i nisam se mogla koncentrirati jer su imali puno pitanja pa sam odlučila sama naučiti jezik – kaže nam ova simpatična i nadasve sposobna mlada djevojka.
Ako se slučajno pitate kako to da je iz Varaždina došla živjeti u Koprivnicu, tu smo mi da vam opišemo i taj životni put i dolazak u naš grad, kojeg Sandra, kako nam i sama kaže, jednostavno obožava. Dogodilo se to zato što se ozlijedila na poslu. Tijekom rada pala je i natukla koljeno te skoro mjesec dana provela u gipsu, sama u hotelu. I dan danas zbog toga ima probleme, koljeno joj pod velikim naporom natiče, ili kako nam Sandra objašnjava, nakuplja se voda u njemu, pa stoga mora češće uzimati pauze od konobarskog posla. Baš zato je i odlučila upisati fakultet, ali o tome ćemo malo poslije.
– Tata je bio u Osijeku, tamo je radio u to vrijeme kad sam pala. I sestra se isto vratila, ali je bila s tatom jer se s njim osjećala sigurnijom. Nisam mogla otići u dućan, ništa si nisam mogla kupiti, svaki dan moliti susjede da mi pomognu, joj, nije mi to bilo to. Zato sam i ja otišla u Osijek, ali nije bilo smještaja za mene. Bilo je, ali na drugom kraju grada, daleko od sestre i tate. Tada je jedna kolegica iz Civilne zaštite u Osijeku nazvala u Koprivnicu i pitala imaju li mjesto za mene i evo me tu. Dočekao me gospodin Miroslav iz Civilne zaštite na kolodvoru i pomogao mi dovesti sve vrećice i torbe u hotel i smjestio me u sobu – opisuje nam Sandra i dodaje da joj je laknulo istog trenutka kada je ušla u svoju sobu.
Vratimo se sad na temu studiranja. Shvatila je Oleksandryna da interesa ima mnogo i da bi željela upisati fakultet, a pošto se bavila trčanjem, jako voli crtati, a uz to i pjevati, fotografirati i proučavati prirodu i životinje i svašta nešto, učinilo joj se zgodnim da jedan od svojih talenata iskoristi. Tako je došla na ideju da upiše Medijski dizajn na Sveučilištu Sjever u Koprivnici. Uz Ivana Kramarića iz Civilne zaštite, koji je ujedno koordinator za Ukrajince na području naše županije, pribavila je sve potrebne papire. Jezik je već dovoljno naučila da sve razumije i da ga zna pričati, a i pisati na latinici. Samo je trebalo proći prijamni. Nažalost, to se nije dogodilo i priznaje Sandra da je bila tužna, ali tako je očito moralo biti, kaže ona.
– Znam pričati i engleski i ruski i ukrajinski naravno, čak i poljski, ali ne tako dobro. Naučila sam i hrvatski u šest mjeseci, idu mi jezici. Htjela sam zato pokušati. Dokumentaciju smo pripremili, sve smo preveli, puno smo vremena u to uložili, a kad sam došla na prijamni, slike koje sam nacrtala sam im pokazala preko mobitela. Jer sam ih tamo jedino imala. Nije lijepo izgledalo preko mobitela kako bi to izgledalo da sam imala sve na kartici i laptopu. Imala sam veliku želju, ali rekli su mi da nije u redu zbog drugih da upadnem na faks, a nemam ništa, a svi drugi su svoje radove pripremali i godinu dana unaprijed. Ja nemam bazu za grafički dizajn, znam to, i tako eto, nisam upala. Mogla sam ja sve nacrtati, ali nije to bilo to, morala sam se bolje pripremiti. Nisam više tužna, sve je u redu – objašnjava nam Sandra i kaže da joj je rečeno kako treba položiti i hrvatski jezik.
Ipak, iako je bila tužna zbog ishoda, ubrzo je Oleksandryna odlučila upisati ukrajinski fakultet smješten u gradu Lavov, smjer Tehnolog – ekolog, koji će narednih četiri godine i jedanaest mjeseci studirati online, zasad iz Koprivnice.
– Ja sam rođena za to, vegetarijanka sam, volim prirodu, volim životinje. Brinem o otpadu. Teško mi je zbog svega što se događa u Ukrajini, bombardiranje ostavlja traga. I tako, imam glavu, mogu razmišljati, mogu raditi, a životinje? Kaj one mogu? Njih samo možete ostaviti, ne možete ih povesti sa sobom u drugu državu dok bježite iz Ukrajine. Zato ja svaki mjesec dio novca koji zaradim šaljem u Ukrajinu za pomoć životinjama. Bombardiranje Hersona ostavilo je trag, mnoštvo životinja je uginulo ili ozlijeđeno, strašno mi je sve to, želim pomagati – govori Sandra.
Koprivnicu Oleksandryna jako voli, voli i ovaj mentalitet. Mnogi su je znali pitati kako to da nije otišla u Njemačku na primjer, to je bogatija zemlja, mogla bi tamo bolju pomoć dobiti, ali kaže nam ona da nitko sretniji od nje pa iako i s manje novca, jer ovdje može bez problema reći “Pa gdje si brate, šta radiš” i zna da će ju svatko razumjeti.
– Moram priznati da se zasad više družim s Ukrajincima iz hotela, ali to su vam sve stariji ljudi, umirovljenici. Puno im pomažem, prevodim im, brinem se za njih. Volim pričati s Hrvatima, ali s “našima” mi je puno lakše jer kad pričam s njima ne moram sve prvo u glavi prevoditi da bih znala odmah odgovoriti. Shvatila sam da mi je sad puno lakše pričati na hrvatskom, ali lijepo mi je i kad pričam sa svojim Ukrajincima – sretna je naša sugovornica.
Sretna koliko može biti sretna jedna mlada osoba koja je silom odvojena od obitelji i prisiljena odrasti i osamostaliti se puno brže nego većina mladih ljudi njezinih godina.
Ipak, Oleksandryna je zadovoljna, Koprivnica joj se sviđa, voli šetati njome i sjesti kraj fontane pa gledati u šarene slapove dok sluša najdražu glazbu. Ima i dečka koji je također Ukrajinac, radi se o dečku imena Anatoly Snozyk koji igra za NK Graničar iz Đurđevca, javnosti već poznat po nadimku Tolja (op.a. prošle sezone bio je proglašen najboljim strijelcem). Čovjek bi rekao da je uspjela izvući sve pozitivno što se dalo naći i prilagoditi se situaciji. I da, istina je, Sandra zrači određenom energijom u kojoj vam ne daje niti trunke mjesta da ju žalite. Ona gura naprijed i bori se sa svoj život.
– Nisam prije bila tako samostalna, meni je samo bila da ja kraj sebe imam majku, baku, sestru, tatu, obitelj. Hrvatska me ojačala, sviđa mi se to, našla sam puno ljudi tu koji me usrećuju, našla sam i dečka tu, iako je Ukrajinac! Možda s vremenom i ja preselim u Đurđevac, tko zna. Ivan (Kramarić, op.a.) isto je predivan čovjek, prekrasan, poklonio mi je i bicikl jer je saznao za moju ozljedu. Pomaže mi oko svega. Sretna sam, dobri ljudi su oko mene. Upoznala sam se i Vedranom koja mi je poklonila laptop, krasna žena, ima i muža koji se zove Vedran – sretno nam prepričava Oleksandryna dok se pokušava sjetiti svih ljudi koje je u vrlo kratkom roku upoznala i koji su u njoj ostavili određeni trag.
– Volim Hrvatsku, Hrvatska mi je drugi dom, ali volim i Ukrajinu, htjela bih se tamo jednog dana vratiti. Sad ne, sada tamo nije dobro, ekonomija je na nuli, plaće su male, moja majka radi puno sati i ima 200 eura plaću, a cijene svega su kao i u Hrvatskoj. Jako volim Ukrajinu i htjela bih da rat prođe, jer je užasan za sve, ne samo za vojnike, već za sve – zaključila je Oleksandryna Antropova.
U slučaju da imate informaciju o bilo kakvom poslu koji bi Sandra mogla raditi, bilo to prevođenje, crtanje/ilustriranje ili nešto sasvim treće, ili pak pjevanje kojim bi si ispunila dane (op.a. završila je u Ukrajini školu pjevanja), slobodno se javite gospodinu Ivanu Kramariću na broj 091/112-1041 i on će vas vrlo rado spojiti s Oleksandrynom.
U nastavku slobodno pogledajte i kratki video u kojem smo porazgovarali s njom, ali i u kojem nam je pjevala.
