S ceste vidljiva livada uz ludbrešku zaobilaznicu doima se kao da ste ušli u neko prostranstvo do kojeg ne dopire ništa iz ‘običnog svijeta’. Samo zvukovi prirode. Ptičice, djetlić negdje, potok neumorno žubori, a uvečer žabe divno krekeću. Prava oaza mira, tišine i ugodne prirode. Tu je dom dva konja.

Zaljubljenik u ove graciozne životinje je Ivan Grgec (28) iz Sigeca Ludbreškog koji je konje zavolio još kao dječak.

– S konjima sam odmalena, ljubav je to od djetinjstva. Moj pradjed i djed su imali radne  konje, svakodnevno sam gledao slike i naslijedio njihovu ljubav prema tim čovjekovim plemenitim pratiocima – govori nam.

Prve konje koje je nabavio bila su dva ždrijebeta od šest mjeseci. Kupio ih je, kaže, u Međimurju s 15 godina i tada je počeo rekreativno jahati.

– Kada su porasli, zamijenio sam ih za pastuha koji je bio ujahan konj. Jahao sam ga godinu i pol i bio ga primoran prodati. Nakon dvije godine kupio sam kobilu Arielu koja je imala, tada, šest godina – upoznaje nas Ivan sa svojom ljubimicom pasmine uzgojni Hrvatski športski konj (HŠK).

– Bila je neiskusna, nisam poznavao kako se ponaša u jahanju, jer je bila prilično mlada i plaha, i onda smo zajedno učili. Čitao sam stručnu literaturu i gledao sadržaj na YouTubeu, išao na treninge. Počeo sam je trenirati rekreativno, jer nije mogla u sport radi lagane povrede noge. Radio sam s njom Parelli metodu treninga što u prenesenom značenju znači rad s poda. Spustite konja, on vas gleda i čeka naredbu, primjerice da se okrene. Time sam dobio njezino povjerenje, dobru komunikaciju s kojom sve prolazi kroz igru i počela mi je vjerovati na drugačiji način, bez prisile i sile – napominje.

Kobila Ariela danas ima 11 godina, u mirovini je i rasplodu. Osjemenjivana je sa sjemenom iz ergele Zangersheide koja je najpoznatija u Belgiji. Ivan ističe da uzima sjeme od najboljih licinciranih pastuha koji su u preponskom sportu, jer mu je cilj proizvesti skakaćeg konja svjetske klase.

Društvo na imanju kobili Arieli pravi njezin potomak Cassia koja je stara četiri godine. Ivan za nju kaže da je živa vatra.

– Zovemo ju zmaj, jer je živahna, temperamentna, perspektivan je mladi konj pred kojim je karijera. Najprije sam ju trebao ujahati, jer je bila mlada i nije znala apsolutno ništa, osim voditi se na povodac, dići noge… Ujahivao sam ju s tri i pol godine, a najahana je pola godine – priča nam nadajući se ponovnom povratku natjecanjima u preponskom jahanju već ovog ljeta. Kaže da ih očekuju turniri u Križevcima, Varaždinu i Koprivnici.

Sprema se i na Državno prvenstvo u dresurnom jahanju na kojem se natječu četiri godine stari konji, odnosno četverogoci.

Zasad Ivanove konje dođu jahati prijateljice koje im uvijek donesu i jabuke. To su poslastice kojima konji ne mogu odoljeti pa ih redovito nagrade na kraju treninga. Za rad s mladim konjima i ujahivanje treba imati iskustva, ta radnja nije za početnike, kaže nam.

– Kroz ljeto uzmem na učenje dva, tri konja. Djevojka Gabrijela Gotić iz Hrastovskog je kupila ujahanu kobilu s kojom je trebalo puno raditi pa me pozvala da joj pomognem. Moja je učenica, družimo se, treniramo, idemo na terenčiće po poljskim i šumskim putevima, riječnim plićacima – doznajemo.

Konji su sami po sebi energični, osjećaju ljudsku energiju iz daljine i preko svojih leđa, pogotovo strah jahača, a na sitnicu reagiraju u sekundi. Jako su osjećajni, plahi i znaju koga vole, pojašnjava Ivan.

– No dok se vi opustite, i konj se opusti, smiruje ga vaš glas – kaže.

Na livadi iza kuće koju je sam napravio, ispusti su gdje pasu djetelinu i istrčavaju, uživaju na travi.

– Najvažnije je da provode što više vremena na zraku – ističe.

Ariela i Cassia imaju jako sjajnu dlaku, što je, kaže Ivan, rezultat kvalitetne prehrane. Dobiju, napominje, dva obroka zobanja dnevno – mljevenu zob, posije, kukuruz, repine rezance i vitamine ujutro, a navečer sijeno i frišku lucernu. Govori da su vitamini važni kad je kobila ždrebna, i najviše po zimi kad nema trave.

Kao jahač i trener mladih konja radio je u konjičkom klubu i Ergeli Špar nedaleko Bjelovara, a to je najveća ergela sportskih konja u Hrvatskoj.

– Konje sam potkivam, to jako volim raditi. Obrezujem, odnosno korigiram kopita kako bi omogućio da se pravilno i lakše kreću. To je zanimanje koje me jako privlači i koje je u današnje vrijeme rijetko i skupo – otkriva.

Licencirani je jahač svih disciplina konjičkog sporta – posjeduje endurance licencu, odnosno za daljinsko jahanje, za preponsko, dresurno, jer bez njih se ne može na profesionalna natjecanja.

Jahanje kao rekreativna aktivnost, kaže, nije skupa, no jahači koji imaju svoje konje i idu na natjecanja, imaju i veće troškove. Jahanje je jedan od najluksuznijih sportova.

– Nije to reket ili nogometna lopta da ih staviš u garažu i idemo se sjetiti i igrati nogomet. S konjima treba biti svaki dan, a meni pričinjavaju veliko zadovoljstvo – kazao je.

Ljubav prema ovim umiljatim životinjama, Ivan je prelio u ideju o uzgoju dobrog sportskog konja.

– Taj proces je jako dug zahtjevan. Želja mi je baviti se preponskim sportom što zahtijeva puno truda i vremena. No ono što se voli, nije teško – završio je zaljubljenik u konje Ivan Grgec.