Obilježava se Međunarodni dan bijelog štapa, a kako bismo saznali kako je živjeti s nedostatkom vida i koje izazove takav život nosi, uputili smo se u Udrugu slijepih Koprivničko-križevačke županije.
Ivica Molnar iz Virja, nekadašnji vrlo aktivni sportaš, a što je nastavio i nakon gubitka vida, ima suprugu i troje djece. Odnedavno je postao i djed.
– Vidim samo između tri i pet posto, nemoguće je skroz točno procijeniti – kaže nam.
No, nije uvijek bilo tako, iako je Ivica od prvog razreda osnovne škole nosio naočale.
– Bila je riječ o velikoj dioptriji, čak minus 23, što je stvarno puno i tako je bilo sve do završetka srednje škole – govori.
Kaže kako je u tim trenucima, iako s tako velikom dioptrijom, koristeći kontaktne leće, imao između 80 i 90 posto normalnog vida.
Vid izgubio nakon operacije, slijedila je depresija
– To je bilo u redu, a onda sam u lipnju 2019. išao na operaciju sive mrene. Operacija je prošla odlično, sve je bilo dobro. Početkom prosinca išao sam na kontrolu na kojoj sam doktorici rekao da vidim točkicu u oku, a nekoliko dana nakon toga otišao sam na utakmicu Dinama. Igrali su protiv Manchester Citya, vidio sam golove i sve – opisuje nam.
U razmaku od samo mjesec dana nakon toga počeo je primjećivati veće probleme s očima.
– Crvena boja više nije bila crvena, plava nije bila plava. Krenula je korona, na Rebru u Zagrebu je bilo teško doći na red, a ja sam sve manje vidio. Trajalo je tako sve do 2021. kada su mi rekli da više nema pomoći, mrežnica mi se podrapala i od tada vidim na njene ostatke – kaže nam.
Gubitak vida kod njega je potaknuo stanje depresije i u počecima se vrlo teško nosio s tim.
– Bavio sam se sportom, normalno sam vozio auto, bio sam i trener ženske košarkaške ekipe, a onda sam došao do toga da je to postalo nemoguće, da u tome više ne mogu sudjelovati i ti su trenuci bili jako teški – opisuje nam.
Bila je to novost i za njegovu okolinu, s obzirom na njegov društveni angažman.
– Dođeš u kafić ili u dućan, netko te pozdravi, podigne ruku, ali ga ne vidiš. Dolazili su me ljudi pitati zašto se ljutim na njih, a ja ih jednostavno nisam vidio – govori nam o situacijama u kojima se nalazio.
Ono što bi u nekim drugim okolnostima vjerojatno bila prednost, kod njega zbog gubitka vida problem stvara njegova visina.
– Ne vidim baš stepenice, rupe na putu i druge prepreke. Putem koji poznajem mogu ići bez bijelog štapa, no tamo gdje mi je nepoznato, bez njega ne mogu ići – govori.
Izlaz iz teških trenutaka – Udruga
Izlazak iz depresije pronašao je angažmanom u udruzi iako kaže da ima i teških dana.
– Postoje trenuci kada nešto želiš napraviti, oko kuće želim nešto izmjeriti, ali ne mogu. U tim je trenucima teško, ali inače sam prošao preko svega toga – kaže i dodaje kako ga je bivši predsjednik udruge Ivica Ferenčić koji je kuglao nazvao i pitao želi li se uključiti u njihovu kuglačku ekipu.
– Rekao sam da ću razmisliti, a onda mi je supruga rekla neka krenem jer od toga što sjedim kod kuće nemam ništa. Krenuo sam, povukao me taj sport i što sam se više okretao sportu to sam bio dalje od depresije. Važno je to jer i kroz takva druženja vidiš da nisi sam i da se to nije dogodilo samo tebi – govori.
Osim kuglanja, bavi se i pikadom, a 2023. godine izabran je za predsjednika Športske udruge slijepih Koprivničko-križevačke županije Podravina.
– Cilj mi je kroz rad udruge što više ljude izvući iz zatvorenog, uključiti ih u druženja. Znam kako je meni bilo – kaže, te dodaje kako mu kao slabovidnoj osobi nije bilo teško početi igrati pikado, dok je kuglanje nešto teže.
– S pikadom je prilagodba bila lakša jer sam ga u vrijeme kada sam još vidio volio igrati. Ne vidim brojeve, a kako imam periferni vid onda se po tome orijentiram. Nekada gađam 20, a pogodim 16, ali dobro. Kuglanje je teže, sama kugla je teža i zapravo ju bacate napamet. Ako uspijem, vidim traku koja je postavljena, a onda kuda ode – opisuje.
Za svoje rezultate kaže da su solidni, iako kuglanje treniraju dva puta tjedno, on je trenirao i po tri puta, a nakon dvije godine ušao je u reprezentaciju slijepih i slabovidnih.
– Bio sam ove godine na europskom prvenstvu, ali rezultatima nisam zadovoljan, želio bih više. Pitaju me što bih ja htio više, ali ja sam dugogodišnji sportaš i mene samo zanima prvo mjesto – kroz smijeh će.
Uz sport u kojem je cijeli život jako voli i čitati, čita zvučne knjige i član je čitateljskog kluba Šišmiš.
– Najviše volim povijesne romane. Sada sam baš čitao trilogiju o Havajima, prije toga o Novom Zelandu. Nađu se tu i krimići, mislim da nisam od niti jedne knjige odustao – kaže.
Infrastruktura može biti bolja, tehnologija dosta pomaže
Slijepim i slabovidnim osobama danas pomaže i razvoj tehnologije, pa i brojne aplikacije koje su razvijene upravo za to.
– U čitanju mi pomaže aplikacija Vocalizer koja funkcionira tako da pritisnem ekran, a ona mi čita što je na njemu. Kod kretanja mi pomaže aplikacija Lazarillo, koja vam govori da se primjerice 15 metara desno od vas nalazi trgovina ili 50 metara od vas restoran – govori nam te dodaje kako kompjuter koristi uz pomoć programa koji mu čita što je na ekranu kako on prolazi mišem po njemu.
Ivica Molnar doista je svestrana osoba, pa se među njegovim hobijima nalaze i sakupljački.
– Skupljam kemijske olovke s natpisom, imam nekih 5000 komada i planiram napraviti izložbu. Skupljam i markice i njih imam nekoliko tisuća, bile su na izložbama u New Yorku i drugim gradovima, a imam i par tisuća znački – kaže.
Što se tiče pristupačnosti infrastrukture u gradu osobama koje ne vide ili slabo vide kaže kako tu ima dosta prostora za napredak.
– Puno toga bi se trebalo obilježiti, pogotovo stepenice koje su problem. Puno znače oznake za slijepe koje su važne kada koristite dugi bijeli štap, trebalo bi ih biti više. Bez dugog bijelog štapa se slijepa osoba teško može kretati gradom. Često se na semaforima dogodi da jedan zvučni signal radi, a drugi ne – mišljenja je Ivica koji osim toga dodaje kako su ljudi spremni pomoći u takvim situacijama.
– Problem je i u dućanu, kad treba pogledati cijenu, a ja ju ne vidim. Osim toga, veći je problem roba koja je naslagana jedna do druge, pa ne znam što trebam uzeti. No, kad trgovci vide da imam bijeli štap, dođu i pitaju kako mi mogu pomoći – kaže.
Važno je biti društveno aktivan
Osobama koje imaju problem s vidom savjetuje da se uključe u rad udruge i budu aktivniji.
– Angažman u udruzi može jako puno pomoći. Prije svega tu su djelatnice koje daju sve od sebe da vam pomognu u svakodnevnim aktivnostima. Imamo razne radionice, edukacije kretanja sa dugim bijelim štapom kako bismo se obučili kako se njime pravilno kretati. Imamo u udruzi i kuhinju gdje učimo kako nešto skuhati. Pred blagdane radimo kolače, družimo se, razgovaramo i razmjenjujemo iskustva – govori nam te dodaje kako postoje ljudi koji su kod kuće i ljuti su na cijeli svijet.
– Mislim da to nije dobro za njih, ako si kod kuće od toga nemaš ništa. Kod kuće imaš svoja četiri zida i eventualno radio. Stoga im predlažem da dođu ovdje i provedu nekoliko sati tjedno, pa barem i mjesečno. Imamo ovdje komunikacijske i kreativne radionice, planinarski klub, puno aktivnosti na otvorenome i sve to puno pomaže – zaključuje Ivica Molnar.
Ovaj članak sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje raznovrsnosti i pluralizma elektroničkih medija.
