– Hoćemo završiti prije deset? – pitao sam iz zubarske stolice toga jutra.
– Hoćemo, ne brini. Negdje ti se žuri? – zanimalo je moju zubaricu.
– Moram stići na razgovor s Arianom Šandl – rekao sam smatrajući da ne moram posebno pojašnjavati o kome se radi.
Prvo je kratko zastala, vidjelo se da razmišlja.
– Znam, to je ona s kosom – rekla je pomalo slavodobitno.
Ovaj nekonvencionalni uvod ovdje je jer je takva i moja sugovornica, a osim glazbe koja je obilježila njen život, ono po čemu ju poznaju i oni koji ju ne poznaju, upravo je njena kosa. Kada je u listopadu objavljen popis ovogodišnjih dobitnika Medalje Grada Koprivnice, a među njima se našlo ime Ariane Šandl, moja prva reakcija bila je – nije li ona tu nagradu već dobila?
Upravo ta reakcija vjerojatno dovoljno govori o njenom velikom doprinosu te dugogodišnjem aktivnom radu na području glazbene kulture, za što je nagradu i dobila. S druge strane, Plaketu Grada 2021. godine dobila je Umjetnička škola Fortunat Pintarić, čija je Ariana ravnateljica, danas u svom drugom mandatu, a saznat ćemo kasnije i posljednjem.
– Drago mi je da je prepoznat moj rad, ova Medalja Grada svakako je neka kruna mog dosadašnjeg rada. Puno mi znači, pa i sama dodjela, doći tamo, vidjeti film o sebi, a onda se šalim da sam imala priliku da mi čestita i sam predsjednik – spominje nam na samome početku.
Prvi što je naučila svirati – harmonika
U Koprivnicu je došla 1992. godine na poziv tadašnje Glazbene škole i to na mjesto nastavnice klavira.
– Već tada postojala je potreba za kadrovima u glazbenom obrazovanju, a do tada sam živjela u Zagrebu s bakom i djedom – prisjeća se te dodaje kako je za njeno glazbeno usmjerenje “kriva” upravo njena baka koja je imala interes da se tada mladu Arianu upiše u neku školu.
Sa samo četiri godine, u zagrebačkim Krugama, krenula je kod časne sestre na satove harmonike.
– U to vrijeme časne sestre držale su instrukcije iz harmonike i tu sam tri godine vježbala, nakon čega su pozvale baku i djeda i rekle im da bi bila velika šteta da ostanem tamo, jer imam velik talent i da je najbolje da upišem glazbenu školu – govori.
Nakon toga, slijedilo je šest godina niže glazbene škole, pa četiri godine srednje škole Vatroslava Lisinskog, a nakon toga i Muzička akademija.
– Imala sam razne talente tada, od baleta, ritmike, plesa, ali ništa me nije zanimalo toliko koliko glazba. Na kraju sam otišla na povijest glazbe i diplomirala muzikologiju i već se kao apsolventica zaposlila u Koprivnici, gdje sada radim već 32 godine – kaže.
Njen prvi instrument, kojeg ima i danas, bio je Petrof klavir, a na svom putu nikada nije razmišljala da odustane od glazbe.
– To nikada nije bila opcija, kada kreneš u to, radiš, vježbaš, to je put kojim ideš i tu nema stajanja. U to vrijeme nije bilo ni toliko slobodnih aktivnosti koje učenici danas imaju, a najveća stavka bila je kupiti instrument. I danas je to možda tako, ali je ipak puno dostupnije nego u to vrijeme – mišljenja je.
Otvorenost prema glazbi
Kroz vlastito školovanje, pa onda i prenošenje znanja novim naraštajima, susretala se s različitim žanrovima, a nas je zanimalo zašto je ljudima glazba toliko važna.
– Gledam zašto je ona meni važna, ne mogu reći da je ispušni ventil, ali jednostavno je to nešto gdje sam se pronašla. Nisam imala nikada potrebu skladati, biti aranžer, ali sam glazbu doživljavala kroz svoje sviranje. Kroz nju se izražava neko naše raspoloženje, nezadovoljstva i veselje, a glazba nam sve to pruža i uvijek pruža nešto novo – priča.
Za sebe kaže da sluša različitu glazbu, a iako će to nekome možda biti čudno, poslušala je i što radi Aleksandra Prijović.
– Zanima me što je ljudima u tome toliko zanimljivo. Pa primjerice trap glazba, Vojko V i drugi fenomeni u glazbi koji se pojavljuju. Sve mi je to zanimljivo i volim popratiti – kaže te dodaje kako joj ipak smeta činjenica što glazba postaje jako potrošna.
Postavlja si pitanje, a onda i nama, što će biti kada odu neke glazbene legende.
– Parni Valjak, Doris Dragović, Josipa Lisac, gdje smo nakon njih? Ne vidim danas nasljednike tih bendova i pjevača. Mogu istaknuti Matiju Cveka od nove generacije, on je nešto što mogu poslušati i otići na koncert, ali ne vidim da takvih ima više – mišljenja je.
Od izvođača, također pomalo iznenađujuće, više prati domaću nego stranu glazbu.
– Tko je što objavio, tko gdje svira, gdje je pobjednik Voicea i što dalje radi, sve su to stvari koje me zanimaju. S druge strane, u Koprivnici me okupirala jazz glazba, čiji fan nisam bila, ali sam ovdje kroz koprivničku scenu i sve koncerte još od onih u restoranu Crna Gora, to počela aktivno pratiti, pa onda i sudjelovati u organizaciji – kaže.
Koji je ključ uspjeha koprivničkih glazbenika?
Tako smo došli i do same koprivničke glazbene scene, koju Ariana Šandl itekako prati.
– Da, uvijek me zanima gdje smo mi u nekoj glazbenoj priči. Gledam gdje je i što radi Grobenski, Ogenj i svi drugi glazbenici. Koprivnička scena uvijek je bila jaka i imali smo naše predstavnike u glazbi – navodi.
Za uspjehe naših glazbenika u šali se zna reći kako je sve to zbog Vegete, idu neki toliko daleko da spominju kako je nešto u vodi, a nas je zanimalo što misli Ariana, iz pozicije muzikologa, ali i nekog tko je dio te scene već dugi niz godina.
– U svim smo segmentima glazbe uspješni. Od klape, koja je bila na visokom nivou, do etna o kojem ne moram puno pričati, do svih drugih žanrova. Imam osjećaj da je alternativna scena dosta jaka, postoji okruženje koje pruža mladima priliku da vide, čuju i uče. Rekla bih da nekada pomislim kako mi je žao da to i više ne iskoristimo – mišljenja je.
Kaže nam kako određenu prednost daje i manja sredina.
– Tu smo nekako svi na hrpi, bendovi se lakše okupe, postoje prostori koji služe da razvijaju tu scenu iako su još uvijek u pomanjkanju. S druge strane, mislim da postoji podrška nas koji smo uključeni, uvijek se možeš nekome obratiti. Sve to važno je za razvoj jedne scene – govori.
U cijelom tom procesu ističe i važnost glazbene škole koja je po njenom mišljenju osnovna stepenica za daljnji razvoj. Željeli se kasnije profesionalno baviti glazbom, svirati jazz, pop, rock ili gaže u kafićima.
– Drago mi je da su neki naši učenici krenuli u profesionalne vode, neki su mi sada već i kolege, neke vidim u orkestrima, a velik broj njih su i glazbeni potrošači. Dolaze na koncerte, imaju svoje bendove, sviraju i glazba je na neki način postala dio njihovog života – govori.
Problemi s prostorom – glazbenici su čuđenje u svijetu?
Određeni strah kod roditelja postoji uvijek, posebice za sam pojam zvanja glazbenika.
– Za brojne roditelje to zapravo i nije zvanje, ali meni je važno tako dugo dok je to želja djeteta, jer se ciljano želi baviti glazbom, da ih se u to usmjerava. Imamo puno djece koja dođu jer znaju da se dalje žele time baviti – kaže.
Dodaje kako postoji problematika o kojoj se u posljednje vrijeme dosta govori, a vezana je uz učeničke domove, ali i sam prostor škole.
– Imamo specifičnu situaciju da cijelu srednju glazbenu punimo našim učenicima, odnosno nema onih iz drugih gradova. Kada bi postojao učenički dom o kojem se toliko govori, sigurno bi i njih bio određeni broj. Ove godine od šest maturanata, njih se troje priprema za akademiju – ističe.
Osim u Svilarskoj, učenici svoje satove imaju na nekoliko lokacija u gradu, a nerijetko vježbaju i u njenom uredu te ostalim prostorijama koje zapravo za to i nisu prilagođene.
– U šali znam reći da idem na terensku nastavu, a to znači da idem obići sve prostore u gradu u kojima se naša nastava odvija. Problem postoji, svi uključeni u tu priču to znaju. Ne mogu reći da se ne pokrivamo, nastava ide, no činjenica jest da se organizacijski moramo dobro posložiti. Nadam se da nismo zaboravljeni i da negdje u mislima postoji ideja što s nama, pogotovo sada kada se riješio dugogodišnji problem sa školama i vrtićima što je razumljivo bio prioritet. Mislim da je sada došao red i na nas – iskrena je.
Talent ili sati i sati vježbanja
Koliko je važan talent, a koliko sve ovisi o satima provedenim vježbajući, kod glazbe je kao i kod sporta vječito pitanje, no jedna se stvar po mišljenju naše sugovornice ipak ističe.
– Rekla bih da je vježba bitnija od talenta. Neosporno je da urođeni talent pomaže, ali toliko puta se dogodi da netko ima talent, ali nema volju i tu se onda nažalost ništa ne može postići. S druge strane, postoje učenici koji su odlični glazbenici, ali su odlični i u dosta drugih područja. U tim situacijama kao da ih svatko od nas povlači u svoje područje, a onda oni nekada i ne znaju čemu se na kraju najviše posvetiti – govori nam.
Puno je toga i na samim profesorima.
– Imali smo situaciju s jednim violinistom, oko njega je bila cijela mašinerija koja ga je gurala da radi i bude uporan. Trajalo je to, a kada je krenuo, do danas se nije zaustavio. Sada je u Zagrebu u srednjoj glazbenoj, osvaja nagrade na natjecanjima i odličan je – pojašnjava.
O tome koliko profesor može zainteresirati učenika ponekad ovisi i hoće li netko od njih postati uspješan u tome.
– Sveučilišni pristup, kako ga volim nazvati, često ne prolazi. Potrebno je ipak malo bliskosti i povezivanja s učenicima, tada se lakše dolazi i do rezultata. Talent se brzo prepozna, ali onda je na nama da s tim radimo i usmjerimo kako treba – mišljenja je.
Vrijeme je za mlađe
Nakon već spomenute 32 godine rada, zanimalo nas je, postoji li neki trenutak koji može izdvojit, kao najljepši u dosadašnjoj karijeri.
– Svake godine je nešto novo, uživam u svemu, a možda ono što me najviše uveseljava je taj moj organizacijski dio. Volim biti u srži događanja, tu dolazi Fest Jazza, pa koncerti koje radimo kroz Glazbenu mladež, volim taj proces do samog koncerta, biti uključena u taj dio – kaže nam.
Kroz razgovor o ovoj temi, Ariana nam govori kako sada ulazi u fazu kada promišlja o tome da svoju ulogu prepusti nekom drugom.
– Htjela bih dati priliku mlađima, tehnologija se razvija, postoje mogućnosti suradnje kroz različite projekte i tu vidim prostor da se škola pokrene u još jednom smjeru. Na zdravim je nogama, djece ima, a ja sam dala ono što sam mogla u ova moja dva ravnateljska mandata – iskreno će.
Svoju ulogu u budućnosti vidi kroz savjetničku poziciju, ponovno kao profesorica na raspolaganju da svojim iskustvom pomogne onima koji nastave gdje je stala.
– Želja mi je otići u neki svoj svijet, nabaviti si psa što mi je dugo želja i malo se primiriti, taman prije mirovine – kroz smijeh će.
Kaže nam kako se od glazbe nikada neće odvojiti, pa nakon profesionalnog rada, uz nju svakako planira ostati.
– Već vodim zbor umirovljenika – završavamo razgovor i dalje uz smijeh.
Za kraj se samo može dodati, Ariani Šandl uz njenu energiju i interes prema glazbi, lako se šaliti. Zna i ona da je pred njom još puno koncerata, aktivnosti i novih učenika koje će “zaraziti” glazbom.
