Štefica Lukačin je 82-godišnjakinja koja živi selu Torčec. Njezin život nije bio lagan, radila je razne poslove u HŽ-u, od čišćenja na početku radnog staža pa do organizacije posla na samom kraju. Naučila se, govori nam, brinuti za sebe i za druge, a nakon smrti muža ostala je praktički sama. Dogodilo se to prije 30 godina.
Kako su godine prolazile, a starost dolazila shvatila je da joj je potrebna pomoć. Iako je i dalje sve sama radila po kući, polako je primjećivala kako joj je sve teže i teže. Nije se mogla naviknuti na spoznaju da se sada više ne može brinuti za sebe. Nakon nekog vremena saznala je za projekt Ruka pomoći, odnosno pružanje usluge gerontodomaćice kao pomoći u kući za starije i nemoćne, i prijavila se u Općinu Drnje kako bi dobila pomoć.
– Bilo me strah, tlak me počeo mučiti, srce mi je počelo slabiti, žile su mi se počele začepljivati. Osjećala sam tegobe, počeli su problemi sa srcem i znala sam da moram nešto poduzeti. Otišla sam u općinu, prijavila se i eto, došla sam na red – govori Štefica, koja zbog problema sa srcem ima ugrađen stent i pacemaker.
Jelica Vida, gerontodomaćica koja ovaj posao radi već 12 godina, uz Šteficu je punih sedam godina, a kako nam naša 82-godišnja sugovornica kaže, Jelica joj je u potpunosti promijenila život.
– Sve mi napravi. Najteže mi je bilo skidati zavjese, prati prozore. No, često imamo vremena i za razgovor. Toliko godina mi dolazi, nikad se nismo posvađale, ja nju smatram svojom – kaže Štefica.
Jelica je pak 15 godina radila u jednom poduzeću, a nakon što je dobila otkaz sedam godina je provela na birou, a onda je postala dijelom projekta Ruka pomoći. U ovom poslu doživjela je u 12 godina sve i svašta, bilo je i lijepih i tužnih, a ponekad i ružnih trenutaka.
– Moji roditelji su bili jako bolesni, mama je bila u krevetu i brinula sam se za nju i pelene joj mijenjala, tatu sam vidjela kako mi je umro. Upravo zato sam vjerovala da sam spremna za ovakvu vrstu posla. Svašta sam dosad doživjela, jednog čovjeka sam našla mrtvog, jedan je pred mojim očima imao moždani i preminuo – objašnjava Jelica.
– Nije ugodno kad vam čovjek umre pred očima. Scene u kojima sam ga zatekla vrtjele su mi se noćima pred očima, no ipak, sve čovjek preboli pa tako i to – govori Jelica Vida.
Ljudi s kojima se susreće i o kojima se brine su svakakvi, neki su i svadljivi, neki, govori nam Jelica, imaju problema s alkoholom, neki su od nje tražili da radi poslove koji zapravo ne bi trebala raditi, ali više je onih koji su kao Štefica Lukačin. Više je prijateljski raspoloženih ljudi.
– Brinula sam se za jednu bakicu koja mi je bila baš dobra prijateljica. Čule bi se i kad nisam bila kod nje, ma i po noći me znala zvati. Inače, više se ne brinem za nju jer je nakon što je ostala bez noge otišla u udomiteljstvo, no i dalje se vidimo i dalje ju posjećujem – s osmijehom na licu prepričava nam gerontodomaćica Jelica koja trenutno ima 11 korisnika za koje se brine, a na području Drnja i Torčeca. Sa svoje 63 godine, govori nam kako planira raditi do kad god će to fizički moći.
Naručivanje i dostava tableta, peglanje, pranje, čišćenje kuće, odnosno prostora u kojima korisnici borave, neki su od poslova koje Jelica radi, no onda kad ima vremena, ponudi se ona napraviti i ono što u pravilu ne bi trebala raditi.
– Ja to sve stignem i onda i napravim, sve mi je to u malom prstu – govori Jelica.
No, vratimo se sad malo na Šteficu. Ova vremešna gospođa dane provodi lagano. Kako nam sama govori, probudi se pa si lagano skuha ručak, pogleda nešto na televiziji, veseli se danima u kojima joj Jelica dolazi u kuću. Tu i tamo, ako ima snage u sebi i ako joj je jedan od boljih dana, zna ispeći i neke suhe kolače, a da su odlični i da Štefica zna što radi, uvjerili smo se i sami kad smo probali salenjake koje je pripremila. No, prisjetimo se, Štefica ima 82 godine. Probleme sa srcem, operacije koje su iza nje, ugrađen stent i pacemaker i, eto, i dalje je jedna vesela osoba, a prvenstveno gospođa.
Na samom kraju, spominje nam Štefica svoje mlade susjede. Zaljubljeni par, Ines i Ivan često ju posjećuju i pomažu joj na razne načine. Kaže da ni sama ne zna zašto ju tako vole i brinu za nju, no sretna je. Priznajemo, lijepo je vidjeti njihove fotografije na Štefičinim policama i sreću u njezinu glasu kad nam priča o njima. Ipak, čini se da nije ostala sama samcata na ovom svijetu, iako ponekad pomisli upravo baš tako.
Štoviše, kontaktirali smo susjedu Ines i zamolili ju da otiđe do Štefice i pokaže joj ovu priču, fotografije i video, jer ipak, kako i naša sugovornica sama kaže, nije mala stvar završiti u “novinama”.
A, nije ni mala stvar ako imate oko sebe šačicu ljudi s kojima niste u krvnom srodstvu, ali vas ipak vole.
https://www.facebook.com/epodravina/videos/688548655221458/
