Hrženica ima svjetskog prvaka. I to već četvrti put. Iz tog malog mjesta blizu Ludbrega potječe Tihomir Bendelja, 23-godišnji mladić koji se od svoje osme godine posvetio twirlingu, i u njemu postao najbolji na svijetu.
Kada ga ugledate kako izvodi svoje elemente twirling štapom, toliko brzo da mu jedva pratite pokrete i toliko glatko da izgleda poput umjetničkog klizanja bez klizaljki, na pamet vam padne jedna asocijacija – mažoretkinje! To je usporedba s kojom se susreće cijeli život, iako su mažoretkinje i twiling dvije odvojene aktivnosti, dva zasebna sporta.
– Twirling je sport koji kombinira ples, ritmičku gimnastiku i manipulaciju štapom. Mažoretkinje su više namijenjene nekim manifestacijama, kao nešto tradicionalno. Twirling je zapravo potekao iz mažoretkinja, kada se dodao element ritmičke gimnastike i plesa tako da bude atraktivniji. Da, ljudi pretpostavljaju da je to isto, no već sam toliko navikao na to da mi je kroz jedno uho ‘nutra, kroz drugo van – uz smijeh će Tihomir.
Za twirling se zainteresirao kada je pratio sestre u klub u Svetom Đurđu, koji više ne postoji. Iako se okušao i u košarci, rukometu, tenisu i karateu, twirling se ‘uhvatio’ za njega i shvatio je da je to ono s čime želi nastaviti. Sada je jasno i da nije pogriješio.
U Norvešku je išao baš na spomenuto svjetsko prvenstvo, gdje je u Lillehammeru još jednom pokazao da je najbolji. To mu je bila već četvrta svjetska kruna, no to ne znači da nije bilo treme.
– U polufinalu sam imao više treme nego u finalu, ali to je uvijek tako zato što prvi puta stupam na podij, pred publiku. Drugi put je lakše jer dobijete osjećaj za prostor, osjećaj za podlogu. U finale sam došao pred publiku s namjerom da i sebe i njih zabavim – prisjeća se on.
Čak i njemu se dogodi da mu štap isklizne iz ruku, a upravo to mu se dogodilo na svjetskom prvenstvu. Netko bi možda potonuo, izgubio koncentraciju i nastavio nizati pogreške, no on već ima toliko iskustva da može nastaviti koreografiju bez da trepne.
– Najvažnije je odmah pokupiti štap i nastaviti kao da se ništa nije dogodilo. Uspije mi to, moraš se sabrati, inače je kaos, nastavi ti samo padati i padati. Viđao sam to na natjecanjima. Ključno je ostati fokusiran – tumači nam Tihomir.
Kao što se oduvijek bori s usporedbama s mažoretkinjama, tako i s činjenicom da se twirlingom bave većinom žene pa ima reputaciju “ženskog” sporta.
– To je bilo nešto zanimljivo, nešto drugačije, nije bilo klasično. Bio sam jedini muški u klubu, iako je i prije mene kratko trenirao jedan. Sada je situacija malo bolja što se toga tiče, imamo još dva dečka u klubu, a ima ih još nekoliko na raznim stranama Hrvatske, ali još uvijek je to malo. Za usporedbu, u Francuskoj ima jako puno muških koji se bave twirlingom, svake godine na natjecanjima je netko novi, mnogo ih je i u Americi i Japanu. No, u cjelini, još uvijek je to većinom ženski sport – priznaje Tihomir.
S tim se naučio nositi, kao i s neugodnostima, uvredama i dobacivanjima ljudi koji ne mogu prihvatiti da netko radi što voli ako im se to ne uklapan u njihovo viđenje svijeta.
– Bilo je nekoliko ljudi koji su odustali od twirlinga u našem klubu baš zbog takvih stvari, takvih komentara i zadirkivanja, to mi je bilo jako žao. Ali to se jednostavno događa, to je tako. Zanimljivo je da kada sam bio u osnovnoj školi, svima je bilo potpuno normalno čime se bavim. No, u srednjoj školi i nakon Supertalenta počelo se događati češće i intenzivnije. Mislim da se tada više ljudi upoznalo s tim sportom, odnosno idejom da je to “ženski sport. Morao sam naučiti da, kao i za ono s mažoretkinjama, kroz jedno uho ‘nutra, kroz drugo van – priča nam naš prvak.
Srećom, od prvog je dana imao veliku podršku, pogotovo od dvije strane – svoje obitelji i Hrvatskog twirling saveza, a i za jedne i za druge kaže da bez njih ne bi bio tu gdje je danas. Kako kaže, obitelj je od prvog dana bila otvorena prema njegovoj želji da trenira twirling, a Savez mu je u tome pomogao financijski, što mu je olakšalo brojna putovanja i natjecanja.
Ako vam je spomen Supertalenta upalio lampicu u glavi, niste pogriješili. Upravo je Tihomir bio pobjednik prvog izdanja tog talent showa sada već davne 2009. godine. Kako kaže, to je bilo odlično iskustvo koje nikada nije požalio, a čak se i dan danas događa da ga na račun toga ljudi prepoznaju na ulici.
– Nakon toga su me zvali da nastupam na različitim manifestacijama i događanjima, no osim toga, ništa se posebno nije promijenilo u mom životu, osim toga da me i dalje ponekad prepoznaju. Uvijek me iznenadi da se još uvijek netko toga sjeća, žena u pekari ili na aeorodromu kada smo išli u Norvešku… To mi je simpatično – uz osmijeh će Tihomir.
Novinari su ga neko vrijeme opsjedali, no s vremenom su mikrofoni i kamere nestali u potrazi za nekim drugim pričama. Tihomir je ostao sa svojim štapom, ponekad u dvorani, ponekad u dvorištu, vježbao, ponavljao elemente bezbroj puta dok ih nije mogao izvesti zatvorenih očiju. To ga je četiri puta dovelo na vrh svijeta, a nema razloga misliti da će tu stati. Kad god štap poleti visoko, Tihomir će ga sigurno uhvatiti.
