Ivan Pikivača, omiljeni nastavnik biologije, bivši ravnatelj Osnovne škole Fran Koncelak Drnje, talentirani glazbenik, znatiželjni istraživač i prvenstveno čovjek dobroćudna pogleda i iskrena osmjeha, sa svoje 64 godine otišao je u mirovinu. Ponukani činjenicom da ga javnost voli i cijeni te s radošću prisjeća, odlučili smo ga posjetiti u Drnju, gdje uživa u umirovljeničkim danima.
Dočekao nas je na pragu kuće i odmah ponudio kolačima koje je ispekao posebno za nas. Kazao je da niti supruga još ne zna da ih je pekao, ali će saznati kada dođe kući s posla.
– U ljetnoj kuhinji sam spekel kolače da imam s čime svoje goste počastiti. Inače volim prhko tijesto, kreme nisu za mene. Supruzi Tajani nije žal’ kaj ih volim peći. Treba više znati takvih banalnih stvari, skuhati, speći, speglati si, to je na neki način sloboda, ne ovisiš o nekome – rekao nam je na početku sugovornik Ivan i ponovno dokazao zašto je miljenik mnogih sumještana pa i šire.
Točno 38 godina radnog staža je iza njega, punih 27 godina bio je nastavnik biologije, a narednih 11 ravnatelj škole u Drnju.
Da je kao mladić imao dovoljno samopouzdanja i da je smatrao da ima dobar glas za pjevanje, upisao bi glazbenu školu i otišao u tom smjeru, no mladost, ludost i razne borbe koje svaka mlada osoba vodi sa sobom i svojom glavom, odveli su ga u drugom smjeru, kaže. Svaki put dok je i pomislio na glazbu i školovanje, samog sebe je kočio jer je smatrao da ima ‘prebrundav’ glas da bi se time bavio. Srećom, za svojom odlukom što se tiče daljnjeg školovanja, ne žali.
– Imao sam bend u šestom razredu i s gotovo istim ljudima svirao do tridesete godine. Većinu vremena smo se zvali grupa Vir, kad sam iz Virja. Harmonika, klavijature, bass po potrebi, ritam gitara, sve sam pomalo svirao. Kako su dečki odlazili u vojsku tako sam ja preuzimao instrumente – prisjetio se Ivan.
Već od šestog razreda svirao je po svatovima, a danas da takvo nešto netko kaže ili napravi imao bi odmah problema sa socijalnim radnicima. U svakom slučaju vremena su se promijenila.
– Nekada su svatovi bili po kućama, sviralo se po tri dana, a mi smo znali doći u svate i reći im ‘dobar dan, mi smo ti i ti i mi bismo vam svirali’ i imali smo dobru zaradu – govori nam.
Radio na istraživanjima raka
Iza sebe Pikivača ima dosta glazbenog iskustva, suradnji, napisanih tekstova, skladanih pjesama, objavljenih albuma s raznih glazbenicima, društvima žena, KUD-ovima. Radio je dječje pjesme, duhovnu suvremenu glazbu i podravsku glazbu koja se slušala po radijskim stanicama i među brojnijom populacijom. Pjevati i dalje u javnosti ne želi, no nama je otpjevao par pjesama i priznajemo da ima lijep, topao glas, a tonalitet dobro “gađa”.
No, bez obzira na ljubav prema glazbi, biologija i istraživanje su ga uvijek privlačili, u njemu je uvijek bio mali znanstvenik. Taj predmet ga je zainteresirao u osnovnoj školi uz učitelja Posavca, a ljubav se nastavila i u gimnaziji uz profesoricu Panić. Kako je sve više počeo voljeti biologiju tako je postajao zainteresiraniji i za medicinu. Čak je i prošao prijamni ispit na medicini i već se u budućnosti vidio kao liječnik opće prakse.
Igrom slučaja, baš te godine je umjesto dotadašnjih 340 studenta koja su se mogla upisati na fakultet, brojka pala na njih 120, a Ivan je bio 202. na listi. Ugrubo rečeno, bio je u deset posto najboljih na prijamnom, no na studij zbog raznih situacija koje su se tada događale, upao nije.
– Biologija je bila starija ljubav od medicine tak’ da nisam ništa izgubio. Upisao sam Prirodoslovno-matematički fakultet, smjer Biologija s ekologijom. Htio sam se baviti znanošću, imao sam i priliku otići s profesorom Bašićem u SAD jer smo radili na istraživanjima raka, tamo bih u tom slučaju i završio studij, ali mene je srce ipak preveć vleklo doma – prisjetio se bivši profesor biologije.
Pikivača smatra da mu je ta znanstvena žica uvelike pomogla u njegovu radu s učenicima, jer si je na neki način kompenzirao činjenicu da nije otišao u Ameriku ili što nije na Institutu Ruđera Boškovića.
– Rezultat svega toga je 16 državnih natjecanja sa školama u Drnju i Hlebinama i mnogo osvojenih nagrada. Bilo je čudno i prosvjetnim vlastima što tako male selske škole konkuriraju velikima diljem Hrvatske – rekao je.
Iznenadili ga pozitivni komentari na Facebooku
Pokušavao je kao nastavnik biologije svojim učenicima sve dočarati na puno jasniji način od čistih definicija. Organizirao je izvannastavne aktivnosti ili dodatne nastave. Učenici su obožavali raditi na mikroskopu. Čudili su se njegovim učenicima mališanima i gimnazijalci, kada su im pokazivali kako se priprema mikroskop za rad.
– Učenici su me uvijek voljeli, ali nisam mislio da će na Facebooku ovih dana biti toliko lijepih komentara – rekao je Pikivača i zastao na jedan trenutak s pričom.
Često je morao izmišljati načine kako da mu se učenici ne prijavljuju na izvannastavne aktivnosti, dodaje Ivan s osmjehom. Nekad mu se dogodilo da ima jedva pet zainteresiranih učenika, a ponekad se dogodilo da ih se javi i 20 previše.
– Uvijek sam gledao po sebi i razmišljao što je meni bilo zanimljivo tijekom školovanja, zašto sam volio biologiju. Sam sebi sam radio selekcije onog što me izbacilo iz takta ili što mi je bilo ‘vau’. Svaki taj ‘vau’ sam malo modificirao za djecu u osnovnoj školi i prenio na svoje učenike – pojasnio je.
Često je znao ‘zaposliti’ onog učenika koji ima slabiju ocjenu. zadao bi mu zadatak da donese čašu mlijeka od svoje kravice doma, a onda bi na satu smiksao mlijeko s klorovodičnom kiselinom. Pitate se zašto? Pa ta kiselina u želucu zgruša bjelančevine. Što to znači učeniku? Jedno s drugim ništa, ali tako u knjizi piše. Ali, kada bi Ivan par kapi te kiseline nalio u doneseno mlijeko pa ga malo promiješao, nastala bi sirutka. Nastane čarolija, toliko jednostavna da će svako dijete shvatiti što ta kiselina radi bjelančevinama u želucu. Pitali smo ga što on misli, zašto su ga djeca toliko voljela.
Kao ravnatelj želio ‘mir u kući’
– Uvijek sam se držao nekih temeljnih načela iz pedagoške literature. Biti smiren, ne biti šaren. Biti dosljedan. Ne možete pričati vic pa se narednih 10 minuta ljutiti što su djeca nemirna i što se smiju pa vikati na njih. Možeš održati jako dobar sat pa zadnje tri minute djeci ispričati neki prikladan vic, da bude kao šlag na kraju. Ne smije se šarati između ljupkog, dragog do nekoga tko bi najradije iskočio kroz prozor dok su djeca nemirna – rekao je i dodao kako mu je najljepše bilo vidjeti dječja sretna lica i znatiželjne poglede.
I kao nastavnik biologije nije zaboravio na glazbu, dugi niz godina je vodio dječji školski zbor, a nakon 27 godina predavanja postao je ravnatelj. Bio je voditelj škole u Hlebinama više od 20 godina i suradnik tadašnjem ravnatelju.
– Na kraj pameti mi nije bilo da ja budem ravnatelj sve te godine jer sam bio zadovoljan njegovim radom, ali došlo je vrijeme kada je on morao otići u mirovinu i tad su me često kolege pitali jel’ se bum javil za to mjesto’. Kandidirao sam se i tako sam postao ravnatelj punih deset godina i 14 mjeseci – rekao je.
Svo to vrijeme biologija mu je nedostajala, no i kao ravnatelj je volio tu i tamo napraviti nešto novo ili malo drugačije. Priupitali smo ga s čime se ponosi, što bi mogao izdvojiti, a da je zadovoljan činjenicom da je uspio to napraviti kao ravnatelj.
– Prva stvar koja mi pada na pamet na ovo pitanje iznenađenja jest da sam želio mir u kući. Naš kolektiv je velik i u učiteljskom vijeću je bilo preko 60 ljudi, a uvijek se dogodi da postoji manjina koja se zbog nečega izdvaja. Onda sam ja “lupio” rukom po stolu i rekao im ‘do sada je postojala glasna manjina, a sada će vladati tiha većina’. Vrlo brzo smo se uskladili, nitko se nije uvrijedio i svi smo živnuli u komunikaciji, kolektiv je izvrsno surađivao. Eto time se ponosim – rekao nam je naš sugovornik te dodao kako na svakom radnom mjestu ne može svatko biti prijatelj, ali dobri si mogu biti svi.
Jedno od svetih pravila koje je provodio jest da su vrata njegova ureda uvijek bila otvorena.
Brinut će o vrtu, kuhati ručak, peći kolače…
– Učitelji imaju dovoljno kamenja u želucu i bez ravnatelja, a kad bi mu i ravnatelj stavio kamen u želudac onda bi taj kamen bil’ puno veći. Ja sam im uvijek htio skinuti pokoji kamen, a ne im ga dodati. Puno sam razgovarao s njima. Imao sam pravilo, ako mi netko pokuca na vrata, ja bih rekao ‘izvoli’. Znalo se dogoditi da sam već u 10 ujutro znao da ću taj dan ostati puno duže na poslu, ali ako mi je i na takav dan netko pokucao na vrata, saslušao sam ih i ostao i dodatnih sat i pol duže – rekao je Ivan.
Kada god ga je netko nešto trebao, uvijek je bio na raspolaganju sad i odmah, ne sutra, ne za četiri sata, već taj čas, jer ta osoba ga treba upravo sad. Tako se stvara povjerenje, tako se stvaraju dublja poznanstva, zagrebe se površina.
Na zadnji radni dan, točnije nakon posla, došao je kući i složio drva za ogrjev, razgibao tijelo, nadisao se svježeg zraka i bio presretan.
– To je ono što ću sigurno raditi stalno. Brinut ću se o poljima i vrtu, bit ću sakupljač plodova, skuhat ću ručak, ispeći koji kolač, svirati, uživati. Meni nikad nije dosadno – rekao je za sam kraj Ivan Pikivača.
