Josip Lacković (61), zvani Manchester Joža iz Draganaca, naselja na području Općine Podravske Sesvete, navijačka je legenda, i to ne samo poznata diljem Podravine, nego i cijele Lijepe naše.
Nogometom je zaluđen od ranog djetinjstva, a iako je zbog zdravstvenih problema imao teško odrastanje, nikad nije klonuo duhom i već u ranoj mladosti bio je dio najvatrenijih navijača Dinama. Čak je zbog Dinama i navijanja propustio maturu i zbog toga zamalo ostao bez srednjoškolske svjedodžbe.
– Maturant sam bio 1982. godine, a svima koji žive za Dinamo poput mene ne moram objašnjavati što nam je ta godina značila. Na dan maturalnih ispita bila je fešta u povodu osvajanja titula prvaka nekadašnje države i naravno da to nisam htio propustiti. To je meni bilo važnije od mature – priča nam legendarni Joža Manchester.
Na kraju je Joža, ipak, maturirao te za Dinamo povijesne 1982. godine, i to kroz svojevrsno iskupljenje.
– Morao sam tad glavnom profesoru „rifljati“ lagve i dok sam ih dobro očistio, stigla je i vijest da mogu na maturu pa sam na kraju, ipak, postao upravni referent. Zbog Dinama sam otišao i sa suda kad sam imao raspravu, jer su me sumnjičili za prevaru. Rasprava je bila baš na dan kad je Dinamo 1997. godine igrao povijesnu tekmu protiv Partizana. Sucu sam na brzinu dao iskaz i rekao neka dalje raspravljaju bez mene, jer ne želim propustiti tu tekmu – dodaje Joža.
Njegov navijački put počeo je davne 1978. godine. Tad je zbog omalenog rasta uzrokovanog poteškoćama sa štitnjačom morao upisati srednju školu u Zagrebu. Bio je smješten u đačkom domu i vrlo brzo se povezao s dečkima iz Dubrave i od te godine krenuo je i njegov navijački put. S dečkima iz Dubrave išao je na gostovanja diljem Jugoslavije i nije propustio nijednu važnu utakmicu svog voljenog kluba.
– Za Zagreb sam vezan praktično od rođenja. Zbog štitnjače prvo sam kao klinac svako malo morao hodati po bolnicama, gdje su me „filali“ raznoraznim injekcijama iz Japana, Kine i pitaj Boga otkud, kako bi mi potaknuli hormone rasta. Na kraju sam narastao na 1,5 metar, a da nije bilo tih injekcija bio bih još manji. Nakon završene osnovne škole tadašnji SIZ je odlučio da idem u Zagreb u srednju školu i zahvalan sam Bogu na tome, jer je za mene zapravo počeo život s odlascima na tekme i navijanjem – prisjeća se Joža Manchester.
Dinamo je za Manchester Jožu uistinu svetinja i jedini klub za koji navija. Kad je bio mlađi nije bilo utakmice na koju nije išao, a kao najgora gostovanja pamti Rijeku jer su na Kvarneru Boysi uvijek bili najgore tretirani.
– Dobro pamtim 1995. godinu i Kup utakmicu u Rijeci. Tad su nas držali gore nego životinje. Bili smo doslovno zatvoreni i u vlaku i na tribini i kad se sve zbroji tako nas držali 24 sata – kaže Manchester Joža.
Uz Dinamo, druga svetinja Joži je reprezentacija Hrvatske. Bio je na tri Svjetska prvenstva i četiri Europska prvanstva, a upravo je i „repka“ zaslužna za njegov nadimak Manchester Joža, kojeg je dobio 1996. godine. Tad je Hrvatska na Euru igrala u Manchesteru protiv Njemačke, a Joža je prvo završio u kafiću Old Trafford, gdje je bio jedini Hrvat među brojnim Nijemcima.
– Oni su me super prihvatili i pjevao sam njihovu himnu, a oni su vikali Hrvatska. Nakon tekme sam stao kod jednog Turčina i tad nisam imao pojma što je kebab. Htio sam kupiti ćevape, a kad sam vidio što mi stavlja u lepinju pogodio sam ga s tim u lice. On se „zaletio“ na mene pa sam počeo bježati. Kad mi je bilo dosta doslovno sam legao na cestu, zapalio baklju i pjevao himnu Manchester Uniteda. Promet je stao, a odjednom se stvorila grupa naših navijača koji su mi počeli pjevati „Manchester Joža, jedan je Manchester Joža“ i tako sam dobio nadimak – kaže Joža.
Od tog trena postao je poznat diljem Lijepe naše i gdje god se pojavio svi su se „klanjali“ popularnom Manchester Joži. Čak je bez problema dolazio na Poljud na derbije Hajduka i Dinama i među Torcidom u svojoj najdražoj traper jakni s grbom „svetinje“ navijao.
– Svi dobro znaju da se ničega ne bojim i da sam „opićen“ pa se tako mogu pojaviti u svojoj traper jakni s Dinamovim grbom gdje god hoću. Na tekme repke uvijek sam išao s Davorom Ivezićem – Iveskom, legendarim podravskim torcidašem i bez obzira na rivalitet Dinama i Hajduka super smo se slagali. Pamtim i njegove lude ideje pa smo u Litvu išli sa starom Kijom Pride, a u Poljsku s Golfom jedinicom. To su bili doživljaji, kao i ples s Brazilkama, druženje s Japancima, ma dosta toga. Uglavnom o svom životu bih mogao napisati veliki roman – kaže Joža.
Zbog svojeg omalenog rasta znao je imati i neugodnosti. Često su mislili da je žensko pa su mu na ulazima na stadione znali reći da će njega pregledati policajka.
– Na bolest nisam mogao utjecati, ali nikad nisam dozvolio da me zbog toga podcjenjuju. Sad me zezaju i za brojne bore, a ja im odbrusim i kažem da je svaka tekma na kojoj sam bio donijela i pokoju boru. I sad kad god imam s kim ići na tekme idem navijati za Dinamo i Hrvatsku – zaključio je Josip Lacković zvani Manchester Joža.
