Vremena kad se izlazilo van s namjerom da bi se negdje cijelu noć plesalo današnje generacije mogu samo zamišljati ili o njima slušati od svojih tata, mama, baka i djedova.
Svjedoci tih vremena iz prve ruke su Marina Tomac-Rojčević i Neno Rojčević, zaljubljenici u ples. Njih dvoje noći su uobičavali provoditi na kultnim mjestima za izlazak u Koprivnici i okolici i jednostavno plesati.
Papilon u Peterancu, Skitnica u Imbriovcu, Zlatan u Koprivnici…sve su to nekad bila omiljena mjesta za izlazak onima koji su u sebi posjedovali ritma i osjećaj za ples i nije im bio problem pred malo većom publikom pokazati svoje plesno umijeće.
Marina je za svoj životni poziv izabrala sport i to davnih dana, još prilikom odabira fakulteta. Odrastala je u obitelji koja je voljela glazbu i ples i tako se ljubav jednostavno dogodila.
Neno nije rastao u takvom okruženju, ali je ples zavolio kao srednjoškolac kada je i krenuo u plesnu školu ne bi li se usavršio u plesnim pokretima.
Njih dvoje upoznali su se 90-tih godina, kada je svaki već sa sobom nosio neko svoje plesačko iskustvo.
– Postojala je tada jedna skupina ljudi koja je organizirala plesnjake. Izlazili smo u Papilon, Skitnicu, Zlatan i na svim tim mjestima se plesalo. Bilo je funkija, disko muzike, svirala je živa muzika, koja se izmjenjivala sa DJ-om, moglo se lijepo plesati cijelu večer – prisjetio se Neno.
Marina se zaposlila u Gimnaziji Fran Galović kao profesorica tjelesnog i tu je shvatila da je ono što je o plesu svojevremeno učila na fakultetu u međuvremenu zastarjelo.
– Ples se razvijao, počela su mi dolaziti djeca iz klubova i vidjela sam da je ples prerastao moje znanje. Trebao mi je širi dijapazon slika iz plesa i tu smo nas dvoje krenuli plesati u klubu. Bio je to plesni centar Ritam iz Križevaca kojeg je vodio Siniša Kraševac – priča Marina.
Vježbalo se u koprivničkom Domu željezničara, ekipa je bila dobra pa se nakon treninga uvijek ostalo na druženju. S vremenom se javila ideja o natjecanju, no u to su se kao plesački par upustili tek kad su im djeca porasla i pronašli su višak vremena za sebe.
– Na godinu će biti 10 godina da smo krenuli u sportski trening. Nagovorili su nas da nakon dva mjeseca budemo topovsko meso, da popunimo podij – šali se Neno.
Marina dodaje da su se počeli natjecati u kategoriji veterana 1.
Početne poteškoće rješavali šalabahterima
– Bilo nam je koma naučiti tih pet plesova u tako kratko vrijeme. Trebalo je savladati latino-američke plesove sambu, cha-cha-cha, rumbu, paso doble i jive. Bilo je toliko smiješno da nismo sve koreografije mogli zapamtiti kako idu pa bi ja napisala šalabahter i objesila ga Neni na košulju i onda bi znali koji je redoslijed, sad ide ovo, sad ide ono – prisjetila se Marina profesionalnih početaka.
U natjecateljske plesne vode krenuli su kad je Marina imala 39, a Neno 42 godine. Do tad su se maksimalno posvetili djeci koja su isto tako odgajana u sportskom duhu iako još uvijek ne plešu.
– Događaju se situacije da smo doma svi ili nema nikog. Ono što nam je zajedničko je da imamo svaki po nekoliko različitih torba. Ne bavimo se samo plesom nego i drugim stvarima pa samo mijenjamo torbe za bazen, za ples, za fitnes, za gorice, za dućan, za kuhinju – veli nam ovaj plesački par koji je zadnje natjecanje iz latinoameričkih plesova odradio prije dva do tri tjedna.
Kako bi za to bili spremni valjalo im je odraditi četiri treninga tjedno. Tri tehnička i jedan kondicijski u trajanju od 1,5 sat.
Na pitanje koji im ples najbolje leži, kažu da Marina više voli latinoameričke, a Neno standardne.
– Volim ta pravila koja zahtijevaju i strogoću. U standardu se zahtijeva da si sinkroniziran s partnerom i nema razdvajanja – objašnjava.
– Neno je glava, mislioc, a ja sam fizikalac – dodaje u šali Marina.
Ono što im stvara mali problem prilikom uvježbavanja koreografije je razlika u visini. Taj nedostatak malo je moguće popraviti uz pomoć plesnih cipelica, odnosno petica.
– Posebne su za standardni ples, te su zatvorene, dok su za latinoamerički ples posebno napravljene. No, koje god obula, ni jedne nisu imale petu višu od šest centimetara. Jako nam se deru cipele. U pravilu turnire plešeš u jednima, a u starima vježbaš, a te pak izgledaju kao da su prošle rat – kaže Marina.
Ovaj plesni par svoje znanje i umijeće rado prenosi na mlađe naraštaje, a posebno ih veseli kada ih budući mladenci angažiraju da im osmisle koreografiju za prvi ples.
– Često pripremamo mladence za prvi ples. U zadnje vrijeme traže nas da im osmislimo ne samo prvi, nego i drugi ples, za roditelje i kumove, što ispadne vrlo zabavno – vele.
Današnje generacije sve su manje zainteresirane za klasične plesove.
– Razvojem Tik-toka i društvenih mreža, zapravo mlade više ne zanima ova vrsta plesa nego novi, grupni hip-hop urbani plesovi. To je sad kod njih interesantnije. Plesni klubovi danas imaju puno više djece jer rade na grupnim koreografijama što znači ne moraš tražiti partnera, odjeća je jeftinija, mogu plesati u tenisicama pa i bosi što je opet jeftinije. Objektivno kad podvučem crtu, sportski ples je jako skup, skupe su haljine, cipele, frakovi, to sve ima svoju ozbiljnu cijenu – kaže Marina.
Ona i Neno ipak nisu veliku svotu uložili u sve to. Marina svoje haljine ima već dugi niz godina.
– Za standard imam dugu haljinu, za latinoameričke kraće. Nisu skupocjene, nisam htjela na njima Svarowski cirkone već sam stavila obične, šivala sam ih kod krojačice u Koprivnici – veli Marina i doaje.
– Postoje specijalizirani frakovi po tisuću eura, no ja se snađem, sašijem tu lokalno pa prođem za 300 kuna. Možda ne izgledam kao Talijan, nego kao dva, ali plešem radi uživanja, a ne radi bodova i prestiža, na natjecanje dolazim jer volim plesati – objašnjava Neno.
Popularnost plesa u Hrvata je mala
Marina objašnjava kako im je tih sat i pol vremena dobro došlo da provedu zajedno umjesto da navečer gledaju u ekrane i jedu čips.
Popularnost plesa u Hrvata je mala dok primjerice u nekim susjednim nam zemljama ne možeš maturirati ako nisi završio plesnu školu. Pojavom televizijskog showa Ples sa zvijezdama stvari su se otele kontroli pa su te prve sezone plesne škole imale toliki interes da nisu imale prostora ni termina za upis svih zainteresiranih. S godinama je zanimanje splasnulo.
– Imamo problem s dečkima. Ako ih dobiješ na ples, onda to tati možda nije baš ok, bolje bi bilo da igra nogomet. U školi dolazi do zadirkivanja, jer tko od dečki još pleše. To je sve do društvenog okruženja. Nekad su naši stari redovito organizirali i pohodili zabave na kojima je bilo poželjno da se pleše – kaže Neno na što se nadodala Marina.
– Dosta ljudi ne cijeni ples kao sport, jer ne razumiju koliko je tu komponenata u njemu, koliko se plesač u njemu potroši. Ako otpleše 10 plesova to je skoro pa 10 prijeđenih kilometara, a ako ima 3-4 izlaska, otpleše po 25 kilometara. Treba zato imati respekta prema plesačima. Ples je jedna prekrasna aktivnost koju mogu prakticirati svi, mali, veliki, svi se vesele glazbi – na kraju je rekla Marina.
