Milan Mišir, ljubitelj ptica te općenito životinja, međunarodni sudac za peradarstvo i golubarstvo i instruktor za perad, sa svojom velikom obitelji živi u Križevcima. S navršenih 55 godina sretan je što dom dijeli sa suprugom Lidijom, tri sina – Milanom, Matijom i Marinom te trima snahama i istim brojem unuka kao i vlastitim roditeljima.
Iako ih je ukupno 13 u jednoj kući, Milan je zadovoljan. Kako nam sam kaže na početku našeg razgovora, funkcioniraju sasvim odlično.
Ipak, Milana nismo posjetili zbog njegove mnogobrojne obitelji, iako bi i to mogla biti jedna posebna priča za sebe. Posjetili smo ga zbog činjenice da iako nema potrebu “pobjeći od gradske vreve”, unatoč lijepom životu u gradu, mnogobrojnoj obitelji pod jednim krovom, on ipak ima svoje mjesto za bijeg.
A to mjesto nalazi se u selu Cubinec gdje je prije 20 godina počeo stvarati svoje imanje na kojem se danas nalazi više od petsto ptica/peradi kao i njegov OPG.
– Svatko ima svoj ulaz, svatko ima svoj život, a kome kaj treba pomognemo si. Mogu vam reći da je fenomenalno. Znali su ljudi reći da sam zeznut čovjek, a eto, moja tri sina su ostala s menom, došle su i snahe, nitko sretniji od mene – rekao je Milan.
Imanje u Cubincu je napravio da se odvoji od grada, životinje jednostavno obožava, samog sebe smatra fanatikom.
– Naslijedio sam ljubav prema životinjama od oca koji se isto zove Milan. On se prvi počeo baviti golubovima i kako nam je u gradu prostor postao premalen, tako je nastalo ovo imanje. Od malih nogu sam ušao u sve ovo i mogu reći da nema pasmine koju ne poznajem i koje ne mogu ocijeniti, vidjeti njezine nedostatke i prednosti. Jako to volim – kaže Milan.
Isto tako, naš sugovornik, kako sam govori, “strašno voli pse”. Jedno vrijeme imao je Hrvatske ovčare, a nedavno je prihvatio na poklon jednog mužjaka Dobermana koji društvo pravi dvjema ženkama iste pasmine na imanju u Cubincu.
– Nisam htio više pse imati. Izgubio sam ovčare nažalost, dogodila se velika nesreća. Ovčarka mi je poginula kad se slavilo Svjetsko prvenstvo i pobjeda nad Marokom. Pogazio ju je auto. Teško je to dok ostanete bez ljubimca, netko to možda ne shvaća, ali ja se previše vežem – prisjeća se naš sugovornik, a nama je sasvim jasno da su mu rane još uvijek svježe.
Milan na imanju ima “malo” carstvo životinja, pet emua, nekoliko nandua, oko 20-ak vrsta fazana, patke, labudove, guske, oko 300 golubova, oko 200 kokoši, prepelica, grlica, svega pomalo.
– Dva, tri puta na dan ja dođem iz Križevaca tu na imanje. Moram ih sve hraniti, brinuti se za njih, pustiti ih na slobodu prije nego ih navečer zatvorim. Nema tu zarade, ovo je čista ljubav. Ovime se bave ljudi koji to vole i koji budu dali sav novac za to, bez da razmišljaju o tome što će dobiti natrag. Nema tu zarade. Meni je to gušt. Jedna vrsta terapije. Imam svoj mir, odvojim se od svih problema. Ma to je odušak koji treba čovjeku – kaže Milan i dodaje da priznaje da je ipak malo pretjerao s brojem ptica koje ima na imanju, a i financijski to više nije samo tako lako.
Ipak, čovjek je u mirovini, djeca su samostalna, supruga radi, pa si bez grižnje savjesti da oduška u svojoj uzgajivačkoj strasti.
– Gotovo sve te životinje, hu, kad krene parenje, su agresivne. Svakoj toj životinji morate biti gazda i vlasnik. Imati karakter, čvrstinu. Bio sam krvave glave, podrapanih nogu, paun me danas ozlijedio. Trebam non stop biti na oprezu, a proljeće, kad je sezona parenja, tad su najagresivniji – kaže Mišir i dodaje kako mu na pamet ne pada popiti čašicu alkohola dok je sa životinjama baš zato da bi bio bistre glave kad treba.
Milan svaki dan većinu svoga dana provodi u Cubincu, vidi na svojim sinovima, njihovim ženama pa i unučicama da vole životinje, ali ne zna baš da bi netko htio nastaviti njegovim stopama.
– Ne vidim ja da bi to netko držal, jer koliko ja vidim, vi mladi, najte me krivo shvatiti, ne bute se nečim bavili ak od tog nemate koristi. Mi koji smo stariji, opičena generacija, mi se još držimo, idemo na izložbe, nema tamo mladih – kaže Milan.
Pticama ne želi davati imena, njegove najdraže ptice su fazani, ali teško ih je uzgajati, odnosno othraniti. Naravno, razlog tomu je što nakon parenje u velikoj većini slučajeva mužjak ubije ženku ili obrnuto.
– Takav je njihov nagon, i dobro je ako ste vi tamo pa se snađete, ali ako vas nema, jao, životinja jednu drugu uništi – kratko veli Milan Mišir.
Svjestan je Mišir da ljudi gledaju uzgajivače ptica/peradi na drugačiji način. Pitaju se čemu sve to i kako im se da. Ali, sretna je Mišir što prijatelji prepoznaju njegovu ljubav i često mu požele i sami pomoći.
– Sve sam stariji, sve teže mi je sve to othraniti, ali želja mi je da si nabavim još nekoliko fazana. Razmišljao sam i da bih si kupio par nojeva, ali malo su mi oni, preglomazni. Kak se budem hrval s njima, ak se s ovima teško snalazim (o.p. smije se naš sugovornik). Velim, jedini mi je spas što ne pijem pa imam kontrolu nekakvu – kaže Milan.
Sa svojih 500-tinjak ptica/peradi Milan živi iz dana u dan. Toliko dugo je uz njih da se već zna brinuti za njih bez obzira kakve bolesti dobile. Dan mu počinje u pola šest ujutro kada priprema hranu za sve i odlazi u Cubinec, nakon “doručka” pere i dezinficira sve posude. I tako dva ili tri puta dnevno. Svaki dan!
– Ja sam vam prije nekoliko godina skoro otišao na drugi svijet. Imao sam kroničnu upalu gušterače, doktori i svi su me već otpisali, a ja sam si samo mislio “Kako će moje životinjice?”. Nisam htio biti u bolnici uopće. U momentu kad mi je bilo najgore, ja sam mislio samo na životinjice. Mislim da me taj optimizam gurao i na neki način spasio – zaključuje Milan Mišir.
Jedina želja koju ima jest da nakon njega netko iz obitelji preuzme imanje, počne se baviti seoskim turizmom, a on će se oko životinja brinuti do kad god će fizički moći.
– Volite životinje, brinite se o njima, čuvajte ih. One nisu ništa krive. To kaj mi ljudi imamo svoje frustracije, ha, životinje su tu da nam pomognu. Čovjeku je lakše uz njih. Druga stvar, životinja vas ne može povrijediti koliko vas može povrijediti čovjek. I zato velim, čuvajmo ih, pazite ih – poručuje svima za kraj Milan Mišir sa suzom u očima pokazujući nam, sasvim nesvjesno, koliko mu je stalo do, kako ih on naziva, “životinjica”.
