Obožavam Kalnik, svaki puta na njemu pronađem nešto prekrasno, kazao nam je prilikom vožnje do odredišta Dejan Bojovski, pročelnik HGSS Stanice Koprivnica s kojim smo, uz njegova kolegu Darija Banića, ostvarili prvi u nizu naših projekata, a u sklopu nove rubrike na portalu ePodravina naziva Karijera bez barijera. Cilj je da na jedan dan zamijenimo karijere i vidimo kako je raditi u drugoj profesiji, a oni se pak upoznaju s čarima novinarstva. Prvi izbor pao je, dakle, na Hrvatsku gorsku službu spašavanja.
Kalnik je gora koju Hrvatska turistička zajednica opisuje kao stjenoviti zid na rubu ravnog Prigorja. I, zaista, u pitomi kraj sjeverozapadne Hrvatske smještena je kao svojevrsni dragulj kojega smo imali priliku istražiti od podnožja do vrha čemu se u početku dogovaranja suradnje s hrabrim GSS-ovcima nismo nadali. Očekivali smo puno manje. Primjerice, dolazak do male stjenice te uspon na istu. Očigledno, naša se vizija nije poklopila s onom Banića i ponajprije Bojovskog koji je kao vrhunski motivator, a čije je vođenje pohvalio upravo kolega, omogućio da potpuno nespremni na prirodne izazove odradimo uspon.
Nevjerojatne priče produbile su naše sumnje u same sebe
Kao što smo rekli, još neispavani unatoč jutarnjoj kavi, bez ideje krenuli smo putem Križevaca u službenom vozilu GSS-a ‘izraubanom’ od brojnih intervencija koje podrazumijevaju jači pritisak na papučicu gasa.
– Jače udari! Ovo je bio šumarski kombi, nisu se u njemu vozili blagi dečki – doviknuo je Bojovski s vozačeva mjesta nakon što iz prve nismo zatvorili vrata.
Potvrdilo se kako su i GSS-ovci sve samo ne i blagi. Posao ih je očeličio. Visoke ili niske temperature, snijeg, led, kiša, pa i sunce koje nas je pratilo cijelim usponom otežavaju ionako zahtjevne intervencije spašavanja ljudskih života, o kojima smo slušali tumarajući podravsko-prigorskim cestama, a zatim i kalničkim putevima. Tako je Banić, pod nadimkom Doktor koji nam se pridružio u Križevcima, govorio o svojem kolegi koji sa 70 godina ‘ide kao metak’ teško prohodnim krajevima. Mi, na početku ili kraju trećega desetljeća života, ne idemo kao metak. Dotaknuo se Banić i bika kojega je sreo na Velebitu i koji mu je mogao opasno ugroziti život.
– Mislio sam da je medvjed. Već sam krenuo bježati, no tada sam se upitao otkud mu rogovi ako se radi o medvjedu – prisjetio se.
Nimalo ohrabrujuće, rekli biste? Upravo tako. Dodatno su lovačkim pričama, koje zasigurno nisu plod mašte niti halucinacija, koje su popratni sadržaj ukoliko imate lude hrabrosti za uspon na najviše svjetske vrhove. Nama je, pak, dovoljna bila svijest kako bismo mogli pokupiti krpelja, popularnog šklopca, ili doživjeti bliski susret s nekom zmijom, što nam naravno ne prijeti kad sjedimo u uredu i pišemo ili pak idemo na press konferencije.
Čisto da dovedemo u odnos naše iskustvo i ono Doktora koji je svijet gledao s Matterhorna, 4478 metara visokog vrha Alpi. Vrh Kalnika je na nekih 600 metara. Eto, toliko.
‘Moramo doći do svih sedam?’
Prije starta naoružali smo se opremom, kacigom i, naravno, vodom koju Bojovski ističe kao krucijalni dio. Sve to podrazumijevalo je svega koji dodatni kilogram, dok GSS-ovci, primjerice, nose dvadesetak kilograma različitih dodataka. Za prvu ruku, nama dovoljno. Moralna podrška bio je i Alfi, pas koji nas je dočekao i otpratio na put, put koji je podrazumijevao osvajanje sedam takozvanih zubiju po kojima je Kalnik poznat.
Do vrha postoji, naravno, direktan put, ali mi smo prolazili svih sedam vrhova kako bismo iskusili prave čari planinarskog života. Točnije, pokazali su nam kako kontroliraju kalničke staze, provjeravaju sigurnost klinova kako za planinare, tako i za rekreativce te izvršavaju druge zadatke. Prešutjeli su nam lakši put. Mudro.
– Kalnik možda nije velik, ali zubi su zahtjevni i primamljivi za penjače iz svih dijelova Hrvatske – naglasio je Bojovski.
Takvim se pokazao već prvi zub koji nas je nemalo iznenadio jer, ponavljamo, nismo imali pojma što ćemo raditi.
– Morate paziti na tri uporišne točke. Obje noge moraju biti na čvrstoj podlozi, kao i jedna ruka s kojom se hvatate za odgovarajuća mjesta – objasnio je Bojovski.
Vođeni instrukcijama svladali smo prvi zub, a za to smo nagrađeni fascinantnim pogledom. Dokazali smo da možemo. Međutim, tada nas je udarila realnost – bio je to tek prvi, očekuje nas još šest zubiju, no kako bi uopće mogli razmišljati o odustajanju da je u pitanju ljudski život?
– Moramo se popeti na svih sedam?! – užasnuto sam kazala, na što je Bojovski uz osmijeh samo kimnuo glavom te, pretpostavljamo, pomislio kako će ovo biti i posljednji do kojega smo došli.
Sljedeća važna uputa koju je dao jest da se prilikom spuštanja obavezno moramo okrenuti prsima prema kamenu jer tako vidimo mjesta na koja ćemo stati. Čini se jednostavno, možda i prejednostavno, ali nikako ne valja podcijeniti planinu. Srećom, mi to nismo učinili. Poslušno smo proveli svaki savjet dvojca koji nam je, ujedno, kao iz rukava sipao povijesne, geografske i druge činjenice vezane uz Kalnik. Time smo shvatili kako fizička sprema nije jedina karakteristika koju GSS-ovci posjeduju. Potrebno je dugogodišnje obrazovanje, predanost, upornost, želja i htijenje o čemu je Bojovski govorio, a mi pisali ovdje. Kako je kazao, GSS je jedna ozbiljna stvar u kojoj se rade ozbiljne stvari i spašavaju ljudski životi, ali s druge strane za to ne dobivaš nikakvu materijalnu naknadu, osim duševne satisfakcije.
Ovdje bismo mogli povući kakvu-takvu paralelu s novinarstvom, pritom ne želeći uvrijediti nijednu od dviju profesija. Kontinuirano učenje, dolazak do novih informacija, upornost u otkrivanju velikih priča, a samim time i predanost elementi su o kojima se sluša tijekom studentskih dana i koji se, zaista, pokažu iznimno važnima. Spomenuta satisfakcija nakon objavljivanja određenoga sadržaja kojim je publika zadovoljna dodatni je motiv koji pogoni novinare i druge medijske djelatnike. Jasno, razliku čini izostanak tjelesne spremnosti kojoj novinari ne teže, dok je GSS-ovcima nezaobilazna.
‘Više od polovice penjača ovdje odustane’, ali ne i mi
Nastavak našega puta proveli smo pazeći da hodamo čvrstim tlom, pridržavajući se za kamene površine i razmišljajući o ljepoti prirode i iznimnoj hrabrosti potrebnoj za spašavanje tuđih života i pomaganje unesrećenima.
– Naša zadaća je da mi u bilo kojem trenutku odradimo za bilo koju osobu, bila ona živa ili ne, isto kao da se spašava živog čovjeka, jer je svaki čovjek za nas živ dok doktor ne proglasi smrt. Oni koji, nažalost, poginu i spašava se njihovo tijelo zaslužuju dostojanstven ispraćaj jer i njih netko doma čeka – rekao nam je prije Bojovski.
Posebno izazovan bio je dimnjak, jedan od zubiju do kojega se dolazi kroz uski prolaz zbog kojega je i dobio takav naziv. Neiskusnim penjačima, kakvi smo i sami, može se pojaviti strah od zatvorenih, skučenih prostora, odnosno klaustrofobija. Povežete li to s mogućnošću da se poskliznete i ozbiljno ozlijedite, imate dobitnu kombinaciju.
– Više od polovice penjača ovdje odustane. Postotak je i veći kod žena, pa tako ni moja supruga nije uspjela proći dimnjak – rekao je Banić nakon što smo ušli u manju skupinu, onu koja je uspjela.
Svojevrsni ponos bio je dvostruko veći nego kod prvoga vrha jer se ovo sada već može smatrati uspjehom, trenutkom kojim smo odagnali misli naših voditelja o tome kako nismo sposobni osvojiti Kalnik.
– Od sada pa do kraja je šetnja – najavio je Bojovski.
Za njega, možda, Ali za nas se i dalje radilo o ispitivanju vlastitih sposobnosti koje su se pokazale dovoljnima. Oduševljenju nije bilo kraja kada smo se popeli na konačni, sedmi zub. Pogled s vrha Kalnika je predivan! Vidi se sve, od Ivanščice do Sljemena, a lagani povjetarac koji gore puše došao nam je kao pravo osvježenje.
– Moram priznati da sam u jednom trenutku pomislila da ja to neću moći i da ću odustati na pola puta, ali adrenalin je prevagnuo – kazala sam.
Zadovoljni su bili i Bojovski te Banić. U počecima im nismo ulijevali osobitu nadu, no tvrdoglavi kakvi jesmo, ni u jednom trenutku unatoč ponekim izgovorenim prigovorima više onako, kroz šalu, nismo odustali. Dobili smo priliku koja se ne pruža često, a s obzirom na to da su s nama bili dečki iz GSS-a razloga za strah nije bilo. Oni su, pak, dokazali ono što svi znamo, ali ne cijenimo dovoljno. Svoje živote stavljaju na kocku kako bi spasili potpune neznance. Zakoračili smo pred maleni dio opasnosti kojima priroda prijeti. No i dalje možemo tek zamisliti kako je tražiti pojedince na nepreglednim terenima koji ne opraštaju pogreške, dok istovremeno na sebi imate desetine kilograma opreme.
A sada slijedi drugi dio Karijere bez barijera, onaj u kojemu GSS-ovci dolaze u našu redakciju vidjeti kako izgleda jedan dan na novinarskoj stolici, kako je biti član tima najčitanijeg portala ePodravine. S kojim će se izazovima oni morati nositi, čitat ćete uskoro.
Izvještavaju: Tihana Grašić, Marko Dedić i Matija Gudlin
[wpvr id=”368354″]
[wpvr id=”368357″]
