Kada je nedavno pristigla vijest o iznimnom uspjehu trkača iz našeg kraja, koji je trčao punih 24 sata i pritom u svojoj kategoriji osvojio prvo mjesto, nije bilo druge nego svratiti u njegov dom kako bismo saznali više o ovom zanimljivom uspjehu. On je Mirko Antoljak iz Virja, 55-godišnji ultramaratonac koji trčanje, pokazat će se u našem razgovoru, doživljava vrlo jednostavnim.
– Od 2017. godine do danas nema tjedna da nemam četiri treninga u tjednu, a to je u fazi odmora. U vrijeme priprema za utrku imam i po dva treninga dnevno – započinje nam Mirko svoju priču i dodaje kako se u svijetu trčanja našao skroz slučajno.
– Bio sam nogometaš od osnovne škole, pa do tridesetih. Igrao sam na poziciji veznog igrača sve od županijske do četvrte i treće lige, a već tada sam primijetio da mogu puno trčati – kaže nam.
Od prekomjerne težine do ultramaratona
Nakon što je prestao igrati nogomet našao se u problemu s kilažom.
– U samo dvije godine, od 65 kilograma došao sam na 98, a na moju visinu bilo je to kao da sam balon – kroz smijeh će Mirko Antoljak.
S viškom kilograma, ali velikom željom, na ideju prijatelja počeo je s pripremama za prvu utrku.
– Bilo je to u vrijeme oko praznika rada, a utrka je trebala biti u kolovozu. Nakon dvije godine potpune neaktivnosti otišao sam na prvi trening nakon kojeg sam mislio da ću umrijeti, nisam nakon toga mogao ući u kadu – prisjeća se tih trenutaka.
U sljedeća tri mjeseca s 98 kilograma došao je na 75 i istrčao svoju prvu utrku od 45 kilometara.
– Bilo je to na Bjelolasici, brdska utrka, dosta zahtjevna, ali završio sam ju i bio na 39. mjestu od preko 200 trkača – kaže nam i dodaje da mu je kada na to gleda danas zapravo potpuno nejasno kako je utrku uspio završiti.
– Moj je tada najduži trening bio dugačak nešto više od devet kilometara, a svi treneri rekli bi da je tako dugačku utrku nemoguće završiti s tako kratkim treninzima – priča nam.
Nakon te utrke potpuno se zaljubio u trčanje te godišnje krenuo na dvije do tri brdske utrke, a iscrpljenost nakon njih polako je počela nestajati.
– Uvijek me zanimalo koje su mi granice izdržljivosti, a do sada do te granice još nisam došao – kaže nam i dodaje da do danas još nije odustao niti od jedne utrke.
– Imam do sada istrčana 42 ultramaratona, a od toga više od 20 ih je duže od 100 kilometara – kaže Mirko, inače zaposlenik bjelovarske FINA-e koji kombinira posao i ljubav prema trčanju.
– Slobodne vikende i sada u fazi odmora koristim za dva treninga dnevno, a ovo preko tjedna dovoljno je i jednom – pojašnjava.
Svakodnevno treniranje dio je njegovog života
Danas je član Trkačkog kluba Đurđevac, a što se treninga tiče, najbolje je kada su treninzi različiti, pa on trenira po asfaltu i okolnim poljima.
– Što su raznolikiji, od samog terena, dužine, intenziteta to je bolji napredak. Kada mi je dan odmora trčim 10 kilometara laganim tempom, dok s druge strane kada želim pojačati trening otrčim isti taj broj kilometara, ali bržim tempom – govori nam.
Nakon jednog natjecanja na Balatonu, sljedećeg dana pitali su ga prijatelji odmara li kod kuće, a on im je poslao fotografiju kako trči na traci.
– Oporavak od utrke je puno brži ako si aktivan, nego ako doma ležiš na kauču – kaže te dodaje kako je traku za trčanje nabavio za period kad nema vremena otići negdje dalje od kuće.
– Nekada znam otići trčati vani, pa se za 10 minuta sjetim nekih obaveza koje imam, pa požurim, a na takvom treningu to nije dobro. Disciplina je puno bolja, ako za taj dan nije predviđen takav intenzitet treninga – pojašnjava i dodaje kako nerijetko u svrhu treniranja biciklom ili trčeći odlazi na posao – iz Virja u Bjelovar.
Kao što nam je nedavno rekao i Benyamin Vuk, trčanje u prirodi ima neke svoje specifičnosti, a nerijetko trkačima priušti i susret s divljim životinjama.
– Ovdje oko Virja kada treniram u jutarnje vrijeme sretne se svašta, od srna, jelena, divljih svinja, ali ne obazirem se na to, idem svojim putem – kaže nam Mirko.
Utrke na kojima sudjeluje često potraju i više dana, a na jednoj takvoj sudjelovao je na Velebitu.
– Bila je to utrka od 130 kilometara, a tu sam utrku završio na 18. mjestu za 41 sat neprekidnog boravka na stazi – opisuje kako takve utrke izgledaju.
– Ljudi me često pitaju kako to mislim da sam proveo primjerice 24 sata na stazi. Mene zanima tempo, da sam se želio odmarati, ostao bih doma – govori.
Na jednoj je takvoj utrci sudjelovao nedavno u Beogradu, gdje je u svojoj kategoriji trčeći 24 sata osvojio prvo mjesto.
– Riječ je o kružnoj stazi na kojoj se gleda koliko kilometara istrčite u periodu 24 sata. Trkači ultramaratona kažu da je stolica vražji izum, jer tko nakon puno sati trčanja jednom sjedne, taj se više neće ustati. U periodu od 24 sata jedem i pijem u trku, nema spavanja, odmora, samo se gleda da se ostvari što bolji rezultat. Imaš svoj šator, mi to zovemo box kao u formuli 1, tamo si pripremim što mi treba – govori nam.
Iako nikada nije odustao, krizne situacije tijekom utrka je imao.
– Postoje trenuci u kojima glava razmišlja da ne može više, da je možda bolje stati, odustati. No, što više treniraš i tijelo dovodiš u takvo stanje, dalje je sve lakše. Kod sebe to sada više skoro niti ne osjetim – pojašnjava.
Velika želja – 246 kilometara od Atene do Sparte
Najdulja dionica koju je istrčao u komadu je ona na Balatonu.
– Bila je to dionica od ukupno 211,3 kilometra koju sam istrčao za 28 sati i 10 minuta. Od 382 trkača iz cijelog svijeta, bio sam 85 i najbolji od nas četvero iz Hrvatske koji smo sudjelovali – kaže.
Zanimljiva je i utrka od Zagreba do Vukovara, na kojoj je sudjelovao tri puta.
– Riječ je o etapnom ultramaratonu, gdje sam na posljednjem osvojio treće mjesto. U pet dana prođe se 350 kilometara. Ne postoji neograničeno vrijeme, već je svakog dana zadana ruta i najduže vrijeme u kojem se mora istrčati – govori nam.
Nakon silnih prijeđenih kilometara i završenih utrka, mnoštvo medalja i uspjeha, zanimalo nas je koji je krajnji cilj, ima li kod Mirka još skrivenih želja.
– Nadam se da ću sljedeće godine ili kada se poklopi sudjelovati u Grčkoj na ultramaratonu Spartathlon. Trči se od Atene do Sparte 246,8 kilometara. Grčka nije ravna zemlja, pa je staza brdovita, a temperature su preko 30 stupnjeva. Od trkača iz Hrvatske još nitko nije istrčao tu stazu, iako su pokušavali – zaključuje o svojim planovima.
Način na koji Mirko Antoljak priča o trčanju doista je specifičan i za prosječnog čovjeka vrlo neobičan. Rekli bismo, kako je nama svakodnevno otići u pekaru po kruh, tako je Mirku otrčati 10, 20 i više kilometara.
Uz takvu upornost i zaljubljenost u trčanje “pasti” će i Sparta, a dogovor je da se tada vidimo ponovno.
