Posljednjih nekoliko desetljeća moderna je tehnologija uzela svoj danak i sve je manje onih koji si u vlastitom aranžmanu znaju zašiti gumb ili pokrpati hlače. Sretni su oni koji kod kuće imaju baku ili mamu koja još uvijek vješto barata s iglom ili je zakoračila stepenicu više pa usavršila rad s šivaćom mašinom.
Male vezilje i satovi domaćinstva bili su predmeti koji su brojnim generacijama usadili osnovna znanja o ovim vještinama, koje itekako dobro koriste ako ste ih savladali. S godinama su ti predmeti nestali iz školskih satnica, a danas su tek rijetki koji ih prakticiraju poput Osnovne škole Podolice, čije su učiteljice Sanja Ciber i Lidija Bogadi djeci odlučile prenijeti znanja o nečem što nije strogo vezano uz školske klupe.
Učiteljicu Sanju i njen 3.a razred prekinuli smo upravo pri šivanju.
– Evo ti konac, kome još treba konac? Ovdje provući, da je tak složeno i tu na kraju napravimo čvor – glasile su upute koje je dala svojim učenicima.
Učiteljica Sanja dugo je godina bila u folkloru i vodila folklornu grupu, no shvatila je da su se djeca kroz sve te godine toga zasitila, a istovremeno je s prošlom generacijom učenika radila ivanečki vez za što su djeca bila jako zainteresirana.
– Generacije su se promijenile i treba krenuti s nečim novim da si poboljšaju prstiće i motoriku, pa sam rekla ‘ajmo krenuti male vezilje. Za sada su polaznici samo djeca iz mojeg razreda, jer nam je teško uskladiti satnicu s ostalima, ali zato više od pola razreda ostaje na veziljama gdje uče šivati. Prvo smo krenuli s najosnovnijim, kako provući konac kroz iglu, pa kako napraviti čvorić, a sad ćemo učiti i vrste vezova – objašnjava učiteljica.
Polaznici ove vrijedne aktivnosti objašnjavaju nam dok se bore s iglama i koncima i materijalom koji neke sluša, a neke malo manje.
– Našivali smo gumbiće, radili čestitke s koncem, pa tikve u jesen, sad pripremamo nekakav tabletić, odnosno ručni rad koji ćemo našiti da napravimo ukrasne vrećice – objašnjavaju nam, a učiteljica otkriva da će im ona malo pomoći šivajući vrećice na mašinu, a djeca će ih ukrasiti.
– Oni baš uživaju u tom, a ovo im je vrlo korisno iskustvo. Za sada ostajemo na šivanju, a na godinu, kad ovo usavrše, tko zna, možda uvedemo heklanje ili štrikanje – veli učiteljica.
Na pitanje kome ide bolje, djevojčicama ili dječacima, u sekundi je u razredu nastala galama i prepirka.
Nekima ide malo bolje jer su već donijeli predznanje koje su im prenijele bake.
– Dečki se tu i tamo znaju švercati pa im se pridruže i cure, pa im se zajedno ne da, ali sve u svemu dobri su – kaže učiteljica Sanja, a dečki nam se hvale da su već svoje znanje primijenili i doma. Jednom je dječaku otpao gumb s košulje pa ga je pričvrstio bez mamine pomoći, a drugi dodaje da je prišivao gumb na tatinom kaputu.
Iz njihove su male radionice već proizašla šivana traper srca za Valentinovo, male slatke tikvice, cofleki, kuglice za bor, a što će tek izaći, stvar je međusobnog dogovora.
U učionici do vrijednih malih vezilja srijeda je rezervirana za satove domaćinstva. Nastavu provodi učiteljica Lidija Bogadi, koja ih je baš za našeg obilaska učila kako postaviti nedjeljni stol.
– Jeste poravnali vilice, žlice, noževe? – pita đake.
– Bitno je da tanjur bude udaljen jedan prst od ruba stola, da nož bude okrenut prema tanjuru, žlica da bude pokraj noža, da pribor ne bude ispod tanjura nego pored, čaša da bude ispred noža, žlica za desert iznad tanjura, tanjurić za salatu da bude s lijeve strane u gornjem kutu, salveta može biti složena i ne mora i vilica je s lijeve strane – u jednom dahu nam je objasnio Andrej. Njegovi školski prijatelji kasnije su nam potvrdili da im zaista ovakvo znanje u praksi nije teško ni dosadno za usvojiti.
Učiteljica Lidija domaćinstvo predaje već trećoj generaciji svojih učenika, trenutno u 2.a razredu kojeg polazi 16 učenika.
– Primijetila sam kod djece da jako vole raditi te kućanske stvari. Nekad su prijašnje generacije iz domaćinstva više učile teoriju, a danas je praksa u prvom planu, djeca lakše uče, a pri tom i uživaju. U razredu imamo svoju metlicu pa znaju mesti i za trajanja odmora, a posebno su se veselili kad su prali prozore. Neke stvari im ne idu baš odmah spretno, ali s vremenom ih savladaju – objašnjava učiteljica Bogadi.
Program rada prati ono što nas okružuje pa su tako u jesen učili raditi voćnu salatu, sok od jabuka, pekli kolačiće, kiflice, slagali bor…
– Voljeli bismo imati svoj prostor gdje bismo pekli palačinke, jer sad radimo u razredu. Do kraja školske godine u planu nam je posaditi i mali vrt, u njemu saditi začinsko bilje i cvijeće. Tu ćemo kao i bezbroj puta do sada uključiti i naše roditelje, a onda će nakon sadnje učenici voditi brigu o svemu, ako izraste salata, super, ako ne, opet dobro – rekla nam je na kraju učiteljica Lidija.