Niz prodornih zvižduka prolomi se zrakom i na nebu se odjednom formira veliko jato ptica, sjuri se na drvenu kućicu i guraju jedni druge kako bi što prije ušli u nastambu jer znaju da ih tamo čeka okrepljujuća hrana i voda. To je prizor koji se odvija u dvorištu Marija Lakete iz Koprivničkih Bregi, nakon redovnog treninga njegovih golubova listonoša.
Golubove većina ljudi poznaje s gradskih ulica i nisu stekli neku pohvalnu reputaciju. Dovoljno govori nimalo laskavi nadimak “leteći štakori” kojim ih neki krste, referirajući na njihovu brojnost, sklonost jedenju otpadaka hrane i nekadašnjem širenju bolesti. No, golubovi listonoše ne mogu biti dalje od takvog imidža. Riječ je o pticama fascinantnih sposobnosti, brzine i orijentacije, koje ni dan danas znanstvenici nisu uspjeli objasniti.
– Postoji više teorija o tome kako pronalaze put. Neki kažu da se orijentiraju prema magnetnim poljima zemlje, neki pak da je to prema Suncu i zvijezdama, nije otkriveno o čemu se točno radi. Zanimljivo je da su radili eksperimente u kojima su golubovima na glavu privezali mali magnet. Niti jedan nije uspio naći put – priča nam naš uzgajivač.
Uz golubove listonoše vezane su i romantizirane priče iz prošlosti o tome da su dostavljali poruke kamo god da ste ih željeli poslati, a oni bi jednostavno sletjeli na prozor baš one osobe koju ste mu šapnuli prije leta. To je ipak mit. Golubovi se zaista jesu koristili za brzo i sigurno prenošenje poruka, i to tisućama godina, no uz jedan uvjet – otkud god da ih poslali, uvijek su se vraćali na isto mjesto. Tamo gdje im je dom.
– Koristili su ih u ratu za slanje poruka, čak su služili i za švercanje droge. Oni se uvijek vraćaju doma, tamo gdje su nakon izlijeganja počeli upoznavati svoju okolinu. Nakon što se izlegnu, počnu polako izlaziti, zatim i letjeti, i ‘snimaju’ ono što je oko njih, tako da im to postaje baza. Naravno, danas nema više potrebe za prenošenjem poruka te se koriste za utrke – tumači nam Laketa.
Utrke golubova listonoša često su nevjerojatan prizor. Golubovi se u posebno prilagođenom kamionu iz Hrvatske odvezu na neku početnu točku, primjerice u neki njemački grad udaljen 700-tinjak kilometara. Kada ih se pusti van, tisuće golubova odjednom uzleti i uputi se prema horizontu, jureći često i više od sto kilometara na sat svojoj kući. Najčešće bez stanke prijeđu ogromnu udaljenost za nekoliko sati, a i samo sekunde znaju odlučivati o pobjedniku. S takve se utrke vrate za pet do šest sati.
– Utrke su duljine više stotina kilometara i održavaju se svaki tjedan. Primjerice, prošle godine se išlo u Češku na utrku od 500 kilometara s nagradnim fondom od 10 tisuća eura. U nekim utrkama, derbijima, svi golubovi se utrkuju do istog mjesta na kojemu su odrasli, dok na nekima se natječu golubovi iz različitih klubova. Oni se kada uđu u Hrvatsku počnu odvajati, svaki za svoj grad, i na kraju se izračuna tko je prvi stigao na svoj cilj. Na nekim utrkama ih i prate helikopterima i snimaju njihov let preko šuma, gora, polja, gradova… To su nevjerojatni prizori tisuća ptica nad krajolikom – uvjerava nas Laketa.
Ne prođe uvijek sve po planu i nesreće su lako moguće tijekom tako dugog leta kroz ‘pola Europe’.
– Na utrku utječu i vremenske prilike, vjetar, kiša… Nekada se golubovi ni ne vrate, stradaju putem. Na utrku obično vodimo više golubova i može se dogoditi da ostanete bez pola jata ako su teški uvjeti – kaže on.
Tim nevjerojatnim pticama ne treba poseban razlog da se sa starta utrke upute kući, no nije zgorega dodatno ih ‘nabrijati’, motivirati da upregnu svoja krila i budu brži od svih ostalih. Za to uzgajivači imaju razne, vrlo maštovite metode.
– Mužjaka stavimo u kutiju na kojoj ima rupu kroz koju može gledati. Zatim kraj njegovog para, njegove ženke, stavimo drugog mužjaka. Ovaj u kutiji poludi, želi rastrgati i kutiju i svog suparnika, no mi ga uzmemo i s kutijom odvezemo na start utrke. Kada ga pustimo, on juri što je brže moguće kući jer misli da mu drugi mužjak zavodi njegovu ženku. Također, možemo motivirati i ženke koje imaju mlade. Stavimo pregradu s rupom između dva gnijezda, koja približimo pregradi, svaku sa svoje strane. Njih dvije se počnu ‘svađati’ kroz rupu i napadati, a zatim jednu stavimo u kutiju i odvezemo na start. Naravno, ona jurne koliko god može jer joj njen majčinski instinkt govori da se mora vratiti i štititi svoje mlade – opisuje nam naš uzgajivač.
Oni najbolji su i iznimno cijenjeni. Svaki od njih ima prsten na nozi i identifikacijsku karticu kako bi se zaštitili od krađa, a njihova cijena na tržištu može porasti u vrtoglave visine.
– Najskuplji golub prodan je u Kini za 500.000 eura. U Europi je najviša cijena bila u Nizozemskoj, 210.000 eura – otkriva nam Laketa.
A golubovi Marija Lakete u svom poslu iznimno su dobri. Njegov dom krasi više od 40 trofeja i jedan je od najboljih uzgajivača u Hrvatskoj. Neki od njegovih uspjeha su 14. mjesto na Državnom majstorstvu kratkih pruga, dva treća mjesta u regiji kratkih pruga, prvak je zone kratkih pruga, dvostruki prvak kluba kratkih pruga, prvak kluba srednjih pruga, a u svojoj kolekciji ima 19 pobjeda na utrkama. Može se reći da itekako dobro zna što njegovim pticama treba.
– Golubovi su me oduvijek zanimali, počeo sam se baviti njima u trećem razredu osnovne škole. Krenuo sam s ukrasnim golubovima, a od 1998. počeo sam nabavljati prve listonoše. To je zahtjevan i skup sport, jako puno treba učiti i ulagati. Potrebna je i teorija, no praksa je nešto sasvim drugo. Morate steći osjećaj za golubove da biste napravili rezultat. Primjerice, morate točno znati koliko ih hraniti jer će oni pojesti koliko imaju. Na neki način ih odgajate hranom, kao što radite i sa psom ili mačkom, učite ih da budu poslušni. Kada ja njima fućnem, jato od 40 golubova iz zraka ‘pospremi’ se za 25 sekundi – pojašnjava nam on.
Naravno, kao i druge životinje, i golubovi se razlikuju jedan od drugoga. Svaki ima svoj karakter, neki su privrženiji, mirniji, neki pak agresivniji i življi. Vežu se uz vlasnika i prihvaćaju ga, dok su prema nepoznatima sumnjičavi, što smo i sami vidjeli kada smo ušli u golubinjak. No, koliko god mu bili u ljubimci, naš uzgajivač mora imati na umu da su oni natjecateljske životinje i moraju postizati rezultate.
– Selekcija i raspored vrlo su strogi. I prosječan golub, ako je zdrav, može napraviti dobar rezultat. Dajem im sve što im treba, doslovno otkidam od sebe kako bi oni imali najbolje uvjete, ali zato i puno tražim od njih. Točno se zna kada treniraju let, zna se da u prvom dijelu tjedna jedu laganu hranu, kada moraju konzumirati proteine za mišiće, prirodne šećere za energiju, kada se odmaraju… Slično kao i kod ljudi koji se bave biciklizmom, nogometom ili bodybuildingom – uspoređuje Laketa.
Napomenuo je da ovaj sport kod nas traži i nova lica, one koji bi se bili spremni okušati s golubovima i natjecanjima, a iskusni uzgajivači kao što je i on sam spremni su pružiti podršku.
– Član sam kluba “Križevci – 2011.” u kojem trenutno brojimo 12 aktivnih članova, a s klubom “Drava” iz Varaždina radimo zajedničku listu kao zona koja broji ukupno 24 ljudi. Svi koji se žele baviti uzgojem golubova listonoša, uvijek su dobrodošli, i svi su im spremni pomoći kako bi što bezbolnije započeli – poziva Mario Laketa.
