Godina se polako, ali sigurno, približava se svom kraju. Jesenje kiše počele su natapati osušena polja koja su ljetos gorjela pod žestokim udarima sunca. Suša je poharala gotovo cijelu unutrašnjost zemlje te ratarima, posebno onima koji su posadili kukuruz, nanijela velike štete.
Vrijeme jako utječe i na još jednu granu poljoprivrede, a to je pčelarstvo. Popričali smo stoga sa starim pčelarskim liscom, Zvonkom Habijancem, o tome kakva je ova bila godina za pčele.
Habijanec iz Koprivničkih Bregi uz pčele živi već više od 40 godina te je jedan od najiskusnijih, ali i najcijenjenih pčelara u Podravini. Govori kako je ova godina bila osrednja za pčele.
– Više je bila loša, nego dobra. S proljeća kada je cvalo voće i repica, tada je sunce već pržilo i bio je jak vjetar. Bilo je u prosjeku 10 do 15 kilograma meda po košnici. Kada je došao bagrem, kiša je padala 10-ak dana i bio je vjetar tako da smo isto nabrali tek 10 do 15 kilograma po košnici. Lipa i kesten su dali isto nekih 10-ak kilograma, tako da je sve skupa bilo ove godine nekih 40-ak kilograma meda po košnici – naglasio je.
U najboljim danima imao je i 150 košnica
Pojašnjava kako dok je dobra godina, samo agacija, odnosno bagrem daje 30-ak i više kilograma meda po košnici.
– Bilo je godina kad smo čak dva puta morali vrcati bagrema i bilo ga je po 40 i više kilograma. Ova godina je bila još doneke dobra, prošle godine nije bilo skoro pa ništa meda isto kao i pretprošle. Posljednjih 10-ak godina već nije bilo jedne prave godine za pčele, nije bilo pravog vrcanja – naglašava.
Habijanec ima oko 100 košnica, a u najboljim danima imao ih je i do 150.
– Godine su takve kakve jesu, nema više medenja kako je to nekad bilo, uz to došla je i bolest varoa. Osim toga ne isplati se proizvodnja jer je cijena meda jako loša. Kad ga prodaš, teško ga je naplatiti. Imam jednog čovjeka koji mi je već tri godine dužan – govori.
Dodaj kako kad se počeo baviti medom, bilo je puno više pčelara nego što ih je danas. Samo u Koprivničkim Bregima, govori, bilo je 10-ak velikih pčelara.
– Danas imam oko 100 košnica te su u selu još dva pčelara od kojih jedan ima 40-ak košnica, dok drugi ima oko 20 košnica. Kad sam počeo varoe nije bilo. Niti je bilo kakvih drugih bolesti. Nakon par godina došla je ta varoa te do dana današnjeg nismo je se riješili. Bez obzira na to s kakvim lijekovima tretiramo pčele, bolest ostaje i gubici su dosta veliki svake godine – naglašava.
Imam svu opremu pa mi je žao odustati od pčelarstva
Svih 100 košnica ima doma na vrtu. Pojašnjava kako pčela može letjeti do pet kilometara.
– Kestena ima na obroncima Bilogore na dva i pol, tri kilometara od kuće. I ostalih biljaka ima blizu, tako da pčele ne moram nikamo voziti. Iako su doma imam ih previše. No volim pčele i pčelarstvo. Imam svu opremu i znanje pa mi je žao odustati – pojašnjava.
O samim pčelama isključivo brine sam Zvonko, naglasivši kako ima dana kad ga i nekoliko desetaka pčela ubode jer ne nosi nikakvu zaštitnu opremu kao drugi pčelari.
– Obitelj mi pomaže kod vrcanja. Imamo veliki OPG tako da prvenstveno se s tim obitelj bavi. Pčelarstvo je ostao moj hobi. Najteži dio pčelarstva je vrcanje. Potrebno je više ljudi, treba biti dobra ekipa jer dvoje ljudi ne može to samo vrcati. Volju za pčelarstvom najviše pokazuje moj unuk, no ima volje sve dok ga koja pčela ne upikne – rekao je.
Dodao je kako za samo pčelarstvo prije svega je potrebna volja. Upravo ga je ta volja i potaknula prije više od 40 godina da se počne baviti pčelarstvom.
– Pradjed je imao nekad pčele na vrtu. Ostao je pčelinjak i ja sam kao mali uvijek govorio kako bih htio pčele. Molio sam i prosio stare pčelare da me poduče, no govorili su mi kako ja to neću znati, premda sam odlazio k njima pomagat im u poslu. Nisu mi htjeli prodati košnice. U Jeduševcu je bio jedan pčelar Blažek kod kojeg se mogao kupiti roj. Od njega sam kupio. Najprije sam kupio 10 košnica, da bi nakon toga kupio još 10 i tako je to polako počelo – objašnjava.
Isključivo proizvodi med…
Prisjetio se nekadašnjih dana, naglasivši kako je nekad pčelarstvo, ali i općenito poljoprivreda bili u puno povoljnijem položaju nego što su danas.
– Nekada je cijena meda bila jako dobra, dok je posljednjih godina cijena nikakva. Med se na veliko ne može prodati za više od četiri eura po kilogramu. Na veliko su cijene nikakve, doma malo tko uspije prodati, to je još koliko toliko ok, ali na veliko se ne isplati prodavati. Ove godine uopće nisam prodao med. Zadnje što sam prodao bilo je prije tri godine. Cijene su gotovo nikakve. Med se ne može pokvariti tako da neka stoji – govori.
Habijanec od pčelinjih proizvoda ima isključivo med.
– Nemam nikakvih drugih proizvoda jer jednostavno ne stignem baviti. Nikad se pretjerano nisam ni bavio s drugim stvarima, osim s propolisom. No oduvijek smo imali puno poljoprivrede tako da su pčele oduvijek bile hobi. Što su i danas, hobi i velika ljubav – pojašnjava.
Na pitanje planira li se i dalje baviti s pčelarstvom, odgovorio je potvrdno dodavši kako će s pčelama živjeti sve dok bude mogao. Za kraj, Habijanec nam je otkrio kako prepoznati pravi med.
– Svaki pravi med se kristalizira. Neki prije, neki kasnije. Recimo, proljetni med se kristalizira za dva tjedna. Lipa i kesten do mjesec dana. Jedino agacija drži godinu dana, onda se tek počinje kristalizirati. Ljudi griješe kad vele da je šećer dok se med kristalizira. To je zapravo pravi med, jer se šećer nikad neće kristalizirati – zaključio je.
