Kuće duhova, ono što u fokus javnosti dolazi upravo u danima poput današnjeg, vječita su inspiracija mnogima. Tinejdžerima koji time dokazuju svoju superiornost negirajući strah, vječitim avanturistima u potrazi za dozom adrenalina, filmašima, piscima i pjesnicima, u potrazi za inspiracijom, a pogađate i novinarima.
Iako, iskreno, nisam pobornik zadiranja u ovakve priče, a o tome zašto, na kraju teksta, na ideju koja se u redakciji pojavila kako bismo mogli posjetiti Škrinjare i davno prozvanu “najstrašniju kuću u Hrvatskoj”, u meni se pojavila svojevrsna znatiželja.
Dan kao idealan za ovakvu priču, cijelim putem gusta magla i tmuran jesenski dan. Dolaskom u Škrinjare, to mjestašce nedaleko Križevaca, iako je kolega već bio tamo, prolazimo pored “kuće duhova” ne shvativši to. Okrećemo se na kraju sela, pa vraćamo i u drugom pokušaju shvaćamo i zašto. Kuća je to danas potpuno obrasla drvećem i šikarom, no odmah primjećujem kako postoji utabana staza ravno do jednog prozora kroz koji i ulazimo u nju.
S činjenicom u glavi kako se upravo nalazimo u objektu koji je prozvan najstrašnijim u Hrvatskoj, moram priznati da se u meni budi svojevrsna nelagoda. Zašto je najstrašnija? Oko nje kolaju razne priče, od one da ju čuva duh utopljene djevojčice, da se pojavljuje silueta žene bez očiju, pa i da je davno u njoj prespavao policajac koji se ujutro probudio sijed.
No, trezveno gledajući, dojam je to koji se pojavljuje samo zbog medijskih napisa poput ovog, jer realno gledajući, u ovoj kući zapravo i nema ničeg što možemo smjestiti u kategoriju strašno. Da, u njoj sigurno ne bih prespavao, kako se to svojevremeno navodno za dobar iznos novca nudilo hrabrima, kao što ne bih niti u jednoj drugoj napuštenoj kući.
Ovdje se jednostavno radi o zaboravljenoj nakupini cigle i betona, a cigle na podu posložene u krug u kombinaciji s utabanom stazom, otkrivaju postojanje povremenih posjetitelja.
Zub vremena radi svoje, pa će se u zastrašujuće stanje nakon tolikog niza godina vjerojatno dovesti bilo koji napušteni objekt. Popeli smo se i na kat, pa i na drugi, a djevojčica koja iskače iz zidova kada to učinite, nije se pojavila. Katovi ove kuće u boljem su vizualnom stanju nego prizemlje, no otkrivaju pogled na potpuno obraslu kućicu u dvorištu. E tamo ne bih ulazio, prizor je puno strašniji od onog u kojem smo se tog trenutka nalazili.
Jasno je zašto su ovakve kuće fascinacija mnogima i vjerojatno bi ulazak u nju noću ostavio potpuno drugačiji dojam, no ovako, cijelo vrijeme kroz mene zapravo prolazi osjećaj tuge. Tužno je što je ovo trebao biti nečiji dom, netko je u ovom malom i mirnom selu trebao uživati, po gabaritima kuće, u društvu velike obitelji.
A danas tamo samo šikara, vlaga i paučina.
Najteže je zasigurno vlasnicima takvih kuća, njihove sudbine znaju samo oni, njihov potrošen novac na dom koji to nije postao njihova je tuga. A još kada se nađe ovako neki novinar, pa napiše kako je to kuća duhova, zasigurno nije ugodno.
Kada sam kolege u redakciji pitao znaju li za neku kuću duhova osim one u Škrinjarima, odgovor je bio jednoglasan.
– Pa da, imaš onu ciglenu u Meštrovićevoj – rekli su, a onda je kolegica na iznenađenje svih, rekla kako te kuće više tamo nema. Prolazila je onuda jutros, kaže, a nije sigurna da li ju je vidjela.
Kuća koja se nalazi u blizini samog centra Koprivnice ima sudbinu kao i ona u Škrinjarima, polako postaje nevidljiva. Toliko smo navikli na nju, takvu oronulu i istu, da već nakon tih silnih godina prolazimo pored nje više uopće ne obraćajući pažnju. Iz te perspektive, može se reći, riječ je o kući duhova.
Po definiciji, duh bi trebao biti bestjelesna prikaza umrle osobe koja je iz određenih razloga zapela u ovozemaljskom, bez mogućnosti da pronađe svoj mir. Ako je tome tako, pa takve osobe zaposjedaju neke napuštene objekte, ne pokazuju li time zapravo poštovanje prema svima nama, jer nas puštaju da svoj put ovdje završimo u miru.
Stoga, oni koji su nas napustili, postali duhovi ili ne, zaslužili su da na mjestu na kojem jesu borave u miru, pa kao što sam rekao i na početku, nemojmo zadirati u to područje.
Škrinjare smo obišli, ništa vidjeli nismo, a tko zna, možda je djevojčica koja se spominje osjetila tu energiju, pa nas je i poštedjela svoje prisutnosti.
